Arhiv tekstova
Nikad ne triba reć ono što nije
PLAVNA - Baka Evica Šarvari, rođena Krupica, udovica je pokojnog Antuna Šarvarija, rođaka i velikoga prijatelja dr. Josipa Andrića. Živi u obiteljskoj kući u Plavni sa snahom, koja vodi brigu o njoj, a obje financijski uzdržava Evičin unuk Antun Šarvari, koji je po djedu i ime dobio. Baka je potpuno slijepa i samo ponekad dozvoli da je snaha i unuk izvedu u dvorište: »Teško mi je živjeti u mraku, no, pomirila sam se s tim. Pomogla bi mi skupa operacija, no zbog starosti se ne usudim pristati na nju. Nema svrhe toliko opterećivati djecu«, kaže baka Evica koja je u ranom djetinjstvu ostala bez roditelja, a za didu Antuna se udala s 15 godina. »U to vrijeme mladež se okupljala i zabavljala ‘na ćošu’. Najčešće smo igrali bubalice, kolo koje se plesalo bez glazbe. Pokoji dulji pogled, ako se ukaže zgoda i stisak šake u kolu, bili su izrazi simpatije u to vrijeme. U kolu sam upoznala i mojega Antuna. Nije bio bogat, da jest, ne bi se ni on u mene zagledao. U to vrijeme, sirotinja je bila suđena sirotinji. Iako smo živjeli sirotinjski, živjeli smo složno, oboje smo bili jako odani obitelji. Izrodili smo troje djece, preživjelo je samo jedno, umrli su nam curica od 3 godine i sin od 9 mjeseci. Imali smo 8 jutara zemlje. Sijali smo konoplju i obrađivali vrt. Prodavali smo povrće na tržnici u Vukovaru i lubenice po okolnim selima«, prisjeća se baka Evica.
Dida Antun je bio aktivan u plavanskim udrugama. Baka Evica se rado prisjeća tih dana: »Ni jedan bal nije prošao bez nas. Moj Antun je bio predsjednik DVD Plavna, a utemeljio je i ribičku udrugu. Bio je jako cijenjen i njegova se riječ dosta slušala. Osobito mi je ostalo u sjećanju njegovo prijateljevanje s dr. Josipom Andrićem, čija majka je rođena u ovoj kući. Josip, koji je bio svjetski čovjek, uvijek je bio rado viđen gost u našoj obitelji, bio je jako dobar, točan i pedantan čovjek. Cijenio je istinu više od svega. Poštapalica mu je bila ‘Nikad ne triba reć’ ono što nije’. Josip bi znao doputovati u Plavnu, nekad sam, nekad s djecom, kojih je imao petero. Ostali bi kod nas i po tri mjeseca. Bio je odan crkvi, a dobio je i odlikovanje od pape Pavla VI. Volio je društvo, volio je šalu. Kad smo pripremali njegovu operetu ‘Na vrbi svirala’, moj dida Antun je vodio probe. Održavale su se u našoj kući, čak je i policija dolazila da provjerava što mi to radimo. Priredbu smo uspješno pripremili, izveli smo je u Plavni, a i gostovali smo u puno mjesta. Čak smo 1957. godine gostovali i u Hrvatskom domu u Somboru. Al’ su to bila lijepa vremena. Sad se ostarilo, ostali su mi samo moja snaha Mara i unučad Slavica i Tuna. Lijepo me paze, ništa mi kraj njih ne fali, kaže baka Evica, a unuk Antun dodaje: »Nije mi teško voditi brigu o majci i baki. Živim u svojoj kući sa suprugom Alisom i sinovima Filipom i Lukom. Radim u privatnoj firmi ‘Elektrik’ u Baču već 15 godina, a obrađujem i 20 jutara zemlje. Djed Antun mi je ostavio pravo duhovno bogatstvo, tu je njegova prepiska s dr. Josipom Andrićem, fotografije, a osobito su mi dragi križ blagoslovljen od strane sv. oca pape Pavla VI. 1962. godine i tamburica dr. Andrića. Još nisam uspio pregledati svu zaostavštinu, nadam se da ću je ove zime uspjeti sistematizirati«.
Ostavljamo ovu obitelj s dojmom da smo obogatili dušu, dok unuk Antun bezuspješno nagovara baka Evicu da mu dopusti da je izvede bar u dvorište.
