Arhiv tekstova
Communitar Ragusina
U srednjovjekovnoj povijesti Dubrovnika možemo razdvojiti nekoliko faza političkog razvoja. U doba nastanka, tj. jačanja veza između dvaju susjednih naselja i miješanja hrvatskoga i romanskog stanovništva, Dubrovnik je priznavao suverenitet Bizanta. Tada se Dubrovnik nazivao Communitas Ragusina, dakle, komuna ili općina Dubrovnik.
Komunom su upravljali plemići, a na njezinu je čelu bio domaći knez. Početkom 13. stoljeća Dubrovčani su priznali suverenitet Venecije. U to je doba Dubrovčanima vladao mletački knez, a Venecija je nastojala preuzeti potpunu vlast nad Dubrovnikom, posebice nad trgovinom. Osim kneza, vlast je imalo Veliko vijeće, neka vrsta zakonodavne vlasti, čiji su članovi birali Malo vijeće, koje je imalo izvršnu vlast. Godine 1272. komuna je dobila statut, a Vijeće umoljenih, koje su činili plemići, postupno se razvilo u Senat, koji je imao svu vlast. Pučani su svoje predstavnike u vlasti imali do početka 14. stoljeća, a nakon toga svu su vlast obnašali plemići.
DUBROVAČKA REPUBLIKA: Zadarskim mirom iz 1358. godine Venecija se odrekla posjeda na istočnoj obali Jadrana, što je omogućilo Dubrovniku samostalniji razvoj, premda je priznavao vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih vladara. Od 1441. godine Dubrovnik se počinje nazivati republikom. Dubrovački knez otada je bio domaći plemić, a njegova je vlast trajala mjesec dana.
Unatoč političkoj samostalnosti, Dubrovačka Republika plaćala je hrvatsko-ugarskim vladarima danak, a kada su se u njezinu zaleđu pojavili Osmanlije, za svoju su slobodu Dubrovčani plaćali danak i njima.
KULTURNI RAZVOJ: Znanost i kultura Dubrovnika dugo su bile u rukama dominikanaca i franjevaca, koji su u Dubrovniku tijekom 13. stoljeća izgradili samostane. Njihove su knjižnice bile izvorišta znanja, a samostanske škole davale su osnovnu pouku djeci dubrovačkih patricija i bogatih građana. Dubrovčani su pohađali i europska sveučilišta, poput Ilije iz Dubrovnika, prvoga Dubrovčanina koji je studirao na praškom sveučilištu i koji je diljem Europe afirmirao glagoljicu.
Gospodarska moć i politička snalažljivost Dubrovčana odrazila se na razvoj umjetnosti i znanosti. Budući da je trgovina bila temeljna gospodarska grana Dubrovačke Republike, nije čudno da je jedno od prvih europskih znanstvenih djela o trgovini i knjigovodstvu, »O trgovini i savršenom trgovcu«, napisao Dubrovčanin Benedikt Kotruljević. Među mnogim poboljšanjima Kotruljević je predložio i vođenje dvostrukog knjigovodstva, načina vođenja trgovačkih knjiga koji se u svjetskoj trgovini primjenjivao do naših dana.
Dubrovačko graditeljstvo toga razdoblja zaslužuje posebnu pozornost. Godine 1418. na sredini trga Luže postavljen je kip legendarnoga srednjovjekovnog viteza Orlanda (Rolanda). Stup je u gotičkom stilu izgradio Bonino iz Milana uz pomoć domaćih majstora.
Dok je većina gradova mletačke Dalmacije problem vode rješavala gradeći cisterne za kišnicu, Dubrovčani su odlučili dovesti u grad izvorsku vodu. S napuljskim graditeljem Onofriom de la Cavom sklopljen je 1438. godine ugovor o gradnji gradskog vodovoda. Onofrio je u grad doveo vodu s izvora Šumet u Rijeci dubrovačkoj, udaljenoj 12 kilometara od grada. Vodu dovedenu u Dubrovnik otvorio je javnosti na dva ključna mjesta – na zapadnom glavnom ulazu u grad izgradio je veliki vodospremnik, a na istočnom kraju grada manju česmu koja je opskrbljivala tržnicu na trgu Luža.
