Arhiv tekstova
Vojvodina kao metafora
Baš se nekako poklopilo: iza sedmice u kojoj su se zbrajali radikalski izborni uspjesi, Predrag Marković najavljivao skoro donošenje Ustava, a u parlamentu kojim predsjedava, zastupnici jasno pokazali kako zapravo nema suglasja oko jasne europske orijentacije Srbije, Kulturni centar Zrenjanina okupio je na zajednički vikend jedan broj analitičara iz beogradskog »kruga dvojke« i vojvođanskih intelektualaca sklonih da im argumentiraju zašto bi autonomija Vojvodine bila u najboljem interesu – upravo Srbije. I mada je taj okrugli stol s temom »Vojvodina 1988.-2004.«, kako sjećanje služi, bio, u stvari, i prvi dijalog beogradske i novosadske intelektualne elite o vojvođanskoj autonomiji, pokazalo se kako, osim uvriježene mrzovolje i zazora niže od Save i Dunava prema toj temi, nema mnogo ušiju spremnih da zaista čuju samu srž priče s druge strane »okruglog stola«. Hoću reći, na stol nisu stavljeni i sučeljeni argumenti zašto bi za Beograd »najveća« ili »najviša« autonomija (makar što to značilo) bila neprihvatljiva, što se zbilja podrazumijeva pod »optimalnom« autonomijom koja bi jedino bila prihvatljiva za Beograd. Jedini odgovor na poziv Marijane Pajvančić za razjašnjenje sadržaja toga pojma i nadalje tako ostaje pojašnjenje Đorđa Vukadinovića da je optimalna autonomija ona koja ne izaziva kontroverze, političke turbulencije, sukobe…
Tako se i moglo dogoditi da su na navođenje egzaktnih pokazatelja kako je autonomija potrebna tranziciji u Srbiji i primjera da je, recimo, kao nova članica Europske unije Mađarska, kao ranije izrazito centralistička država, danas primorana gotovo »izmišljati« regije, odvraćana tek pitanja u ravni prozivke Jova Bakića autonomašima: »Mislite li da jednog prosječnog nacionalista i radikala, kada vidi vojvođansku zastavu, dovodite do bijesa i da zbog njega ne glasuje za DSS, što bi bilo ipak prihvatljivije.« Iz »kruga dvojke«, pokazalo se, autonomaše i radikale vide kao spojene sudove i eto tamošnjeg razumijevanja radikalskog uspona, koje se ne pača pretjerano s Vučićevim visokim postotkom usred Beograda. A teško bi mogla promaći i dilema koju je Miloš Knežević otvoreno stavio na stol: Je li Vojvodina prevladana kategorija i je li autonomija uopće potrebna?
MAKSIMALNA I MINIMALNA AUTONOMIJA: S debelim se razlogom, dakle, Jovan Komšić može pitati je li definitivno upokojena »Švica na Istoku Europe« konačnim prodorom principa nacionalne države, ili je Vojvodina autonomna europska regija Srbije, most Srbije ka Europi. Pa i dok Tomislav Žigmanov govori o vladajućem velikom nerazumijevanju etničkih odnosa na sjeveru Vojvodine, što će reći da je manjinsko pitanje podložno i instrumentalizacijama i pogrešnim tumačenjima, Slobodan Antonić se iskreno iznenađuje podatcima o diskriminiranom položaju recimo hrvatske manjine, a svi dižu glavu na upozorenja Vladimira Ilića o mogućem konceptu »Bosne bez krvi« u Vojvodini, na prisutnu pojavu etničke homogenizacije, na pojavu doseljavanja u neke nove »Male Torde«, bliže »svojima«. Nažalost, zaključit će Ilić, nadnacionalna, građanska autonomija u balkanskim prilikama demokracije izgleda da je nemoguća, u uvjetima kada je demokracija ovdje etnička i koja hoće poreći da je ona moguća i s paralelnim identitetima.
Koliko li je samo iskrenosti u trzanju na spomen mogućeg koncepta »Bosne bez krvi« u Vojvodini? Nakratko, termin možda zapara uši, a onda u prognoziranju, recimo Đorđe Vukadinović, i sam pojašnjava kako je »Vojvodina umjetna tvorevina«, promišljajući dalje šanse minimalne i maksimalne autonomije i u sadržajnom i u geografskom smislu. Maksimalna u sadržajnom smislu, kazat će, čini se da je moguća samo u minimalnom geografskom smislu. Čitaj: na sjeveru Vojvodine. Jer po njemu, a očigledno ne samo po njemu, maksimalnu autonomiju na većem geografskom prostoru (čitaj: u Vojvodini) nemoguće je ostvariti bez lomova, teških trzavica i velikih sukoba i internacionalizacije. A tko to ne vidi – poruka je – igra se sudbinom ovog prostora.
BEZRAZLOŽAN STRAH: Ispast će, na kraju, da bi se vojvođanski autonomisti mogli ponajviše ponadati da bi svježe najbrojnija stranka u vojvođanskoj skupštini mogla i porazmisliti o svom ranijem konceptu da autonomaše valja ugušiti upravo u njihovoj instituciji i da bi radikalima, kao najjačima upravo u Vojvodini, možda mogla pasti na um ideja kako su vojvođanska autonomija i njeni resursi sada upravo u njihovom interesu.
Uzalud je, dakle, i Mita Boarov duhovito nekim sugovornicima za okruglim stolom poručivao kako je njihov strah od autonomaša bezrazložan, da ih se ne treba toliko plašiti, jer su već poraženi, »a i neće ništa na silu, samo govore u interesu Srbije«. U tom najboljem interesu govorio je i Nebojša Popov o Vojvodini kao europskoj regiji, koju ne vidi ni po bivšem, ni po sadašnjem Ustavu, ni po teritoriju u koji je uokvirena, već kao prostor u koji spada i recimo Temišvar i Pečuh, dakle prostor koji nije uokviren nikakvim nacionalnim suverenitetom. Ali, kako zamisliti takvu Vojvodinu, pitao se, kada poslije razaranja države i destruiranja društva u ustavno struktuiranje države ulazimo kada diskontinuiteta nema, a napredovanje radikala prijeti cementiranjem antidržavnog, antieuropskog stanja. A države, podvlači, nema tamo gdje se nekažnjeno može ubijati, raseljavati, pljačkati i krasti.
Dakle, i Popov je htio reći: Vojvodina jest metafora mogućeg europskog puta, ako se pod Europom podrazumijevaju kriteriji, i tvrdoglavosti koncepta nacionalne države koja će radije razmišljati o etničkoj, samo da ne bude nadnacionalne autonomije.
Autorica je slobodna novinarka,
dopisnica Radija Slobodna Europa iz Novog Sada
