Arhiv tekstova
Bački otok šokačkoga blaga
Opkoljen tajanstvenim rukavcima Dunava, smještenim između prelijepih šuma, Monoštor predstavlja poseban doživljaj prirode. Tu prirodnu ljepotu resi šokačka pjesma koja se u ovom malom, pomalo izoliranom selu, pjeva stoljećima.
Zbog svog izuzetnog geografskog položaja ratovali su i vladali ovim prostorima razni narodi, da bi negdje 1540. godine za vrijeme Turaka ovdje došli preci današnjih većinskih mještana – šokačkih Hrvata.
PRIRODNE LJEPOTE: Monoštor, Bodrog Monoštor, Donji Monoštor, Monoštorseg, mijenjao je imena i lokaciju kako je Dunav mijenjao svoj tok, ali tradicija bavljenja na vodi ostaje. Sukladno prirodnom bogatstvu koje ih okružuje, Monoštorci se i danas najviše bave poljoprivredom, lovom i ribolovom, a tek su poneki uposleni u »Brodoremontu« ili »Vojvodinašumama«.
Okruženi vodom i ribom, Monoštorci su se potvrdili i kao prvaci u Zlatnom kotliću Dunava. Ljepotu upotpunjuje naširoko poznato lovište, te je ovo područje pod zaštitom države. U Monoštorskom ritu lovište se prostire na 1.170 hektara obuhvaćajući širok pojas uz lijevu obalu Dunava, na tromeđi Vojvodine, Mađarske i Hrvatske. Geografski položaj je odredio da ovi ravničarski tereni budu pokriveni mješovitim lišćarskim šumama. Lovište i danas naseljava veliki broj divljači, a po svojoj ljepoti i vrijednosti trofeja svakako se izdvaja biser europskih šuma – ritski jelen.
POVIJEST NASELJA: Bački Monoštor je drevno podunavsko naselje šokačkih Hrvata smješteno tek 15 kilometara od Sombora. Okružen je dunavskim rukavcima i kanalima a do njega se stiže prelaskom preko dvaju mostova – otuda mu i naziv »selo na sedam Dunava«. Područje Bačkog Monoštora povijesno je tlo na kojemu su pronađeni tragovi života ljudi iz prethistorijskog i brončanog doba. U blizini Bačkog Monoštora nalazio se i srednjovjekovni grad Bodrog, sjedište stare Bodroške županije. Uz grad Bodrog se spominje i Bodrog Monoštor – opatija redovnika samostana sv. Petra. Uz samostan je nastalo i selo Monoštor, koje je 1552. brojalo 10 poreznih obveznika. Tijekom turske okupacije samostan i naselje je opustjelo. Na to opustjelo tlo pristižu tijekom 17 stoljeća šokački Hrvati, podrijetlom iz Bosne. Njih su u seobi predvodili franjevci Bosne Srebrne. Šokački su Hrvati tada naselili brojna naselja zapadne Bačke, a osim Bačkog Monoštora, to su: Bač, Bereg, Bođani, Plavna, Santovo (u Mađarskoj), Sonta i Vajska.
U prvom poslijeturskom popisu 1699. godine u Bačkom Monoštoru se spominje 36 kućnih zadruga, a 1770. već njih 262. Kasnije će se hrvatskom stanovništvu priključiti i nekoliko mađarskih i njemačkih obitelji. Monoštor se tada nalazio uz sam Dunav, tako su sve do 1914. pokraj sela plovile lađe. Nerijetko je Monoštor bio pogođen poplavama. Ta pogibelj je otklonjena 1926. godine izgradnjom nasipa.
Župa monoštorska osnovana je 1722. godine premda se matične knjige vode od 1718. Prvi župnik bio je Jakov Kelić, franjevac. Sve do polovice 18. stoljeća župu su vodili franjevci Bosne Srebrene. Prva skromna crkvica građena je od pruća i zemlje. Današnja crkva sv. Petra i Pavla podignuta je 1752. godine, a kasnije je u više navrata proširivana i obnavljana.
No, najjači biljeg prošlosti Monoštora vezan je za kraj Drugoga svjetskog rata. U listopadu 1944. godine u ovom su se području odvijale žestoke bitke njemačkih i sovjetskih postrojba. Kako su muškarci iz sela bili na bojištima, a usamljene Monoštorke uplašene od stradanja sela, ondašnji župnik Matija Zvekanović je u noć 12. na 13. listopada preostale mještane sela odveo u obližnju šumu. Pobožni monoštorski puk se na njegov poticaj zavjetovao, da će ako preživi, svakog 13. listopada štovati ovaj dan misom zahvalnicom koja će se služiti u podne. Kako je selo ostalo zaštićeno od razaranja, a mještani preživjeli te najgore dane, već se 60 godina tim povodom štuje Zavitni dan u čast Majci Božjoj, pa se Monoštor od milja naziva i Marijino selo.
MONOŠTOR DANAS: Bački Monoštor danas broji oko 4.500 stanovnika, a najbrojniji su Hrvati koji čine 70 posto sela. Zatim, po brojnosti, slijede Mađari, Srbi, Romi, Nijemci i drugi. Monoštorci govore štokavsko ikavskim narječjem s tipičnim šokačkim arhaičnim naglaskom. Jedno je od rijetkih mjesta kojim kada i danas prošećete možete vidjeti Šokice kako se šeću u narodnim nošnjama, i kako nesmetano, mada u dugim suknjama, voze bicikl.
Selo ima jednu osnovnu školu, OŠ »22. oktobar«, i u njoj oko 400 učenika. I u ovoj se školi izučava hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Postoji prvi, drugi i treći razred u kojima oko 60 mališana uči i svoj materinji jezik. Kako kaže učiteljica Eva Forgić, koja vodi ovu nastavu, i u višim odjelima ima djece zainteresirane za ove sate, te se tek trebaju ispitati mogućnosti organiziranja te nastave i za njih. Učiteljica kaže kako samo ona dobiva udžbenike za rad i da sama priprema radne listove za svoje đake, što joj otežava svakodnevni rad.
Iz godine u godinu povećava se broj mladih koji nastavljaju studij na sveučilištima u Hrvatskoj, no, za njihov povratak treba osigurati i zaposlenja. Stariji mještani kažu kako mladi najčešće ostaju u selu, a svoju zabavu pronalaze u kulturno-umjetničkom društvu ili u nekom od čak 16 monoštorskih kafića. U mlade je usađena i vjerska tradicija, a danas svoj doprinos vjerskom odgoju daje župnik Ivan Sabatki, kojemu pomaže mladi vlč. Robert Kozma. Selo ima i jednu kapelu na mjesnom groblju.
Očuvanju izvornih šokačkih običaja najjači doprinos danas daje Kulturno-umjetničko društvo Hrvata »Bodrog« na čijem je čelu Stipan Šimunov. Društvo je mlado, u njemu djeluje sedamdesetak aktivnih članova podijeljenih u tri grupe. Prvu čine »Izvorinke«, najstarija grupa koja u gotovo neizmijenjenom sastavu djeluje tridesetak godina. Najviše iskustva imaju u folklornom radu i pjevanju starih šokačkih pjesama. Drugu grupu čine mladi, oko 15 godina starosti, a najmlađu postavu čine djeca od 7 do 15 godina. Društvo je do sada sudjelovalo na brojnim manifestacijama u zemlji i inozemstvu.
Šokice su osim po plesu i pjevanju, nadaleko prepoznatljive po svojoj narodnoj nošnji, koja svojim koloritom i sjajem odaje veseli karnevalski duh. Svaku od tih nošnji rukama su stvorile same Monoštorke, koje već više od 200 godina svoje večeri, prije svega zimske, provode u vezu. Vez s puno detalja nastaje i danas, pa tako svaka članica KUD-a ima svoju nošnju u kojoj nastupa. Gotovo jednako tako, prepoznatljive su i šarene ponjave koje se i danas, u nekoliko Monoštorskih kuća, stvaraju na starim razbojima. Šokice kažu, da najviše veza nastaje u pokladno vrijeme, kada se okupljaju po kućama pa svoj višesatni vez obogate pjesmama. Svi koji su obišli bar neko od šokačkih sela u bačkom Podunavlju, zasigurno su Šokce i Šokice zapamtili po veselim doskočicama, bećarcima i podvriskivanjima. Uvijek im je potrebno tek par taktova dok se ne uhvate u šokačko kolo i očima ne dogovore kad je čiji red za pjevanje…
