Arhiv tekstova
Velikan iz Petrovaradina
Sine ira et studio, bez pristranosti, krilatica kojom se povjesničari služe stoljećima, otupjela je pred ideologijama koje su, poput vozila na autostradi, prohujale hrvatskim narodom u posljednjih stotinjak godina. Hrvati kao da su kuću sagradili na vjetrometini ideologija – čim se neka pojavi, očeše se o Hrvate. Međutim, i totalitarne ideologije i (manje ili više) demokratski režimi koji su dominirali Hrvatima nisu indiferentni prema Josipu Jelačiću.
Legenda o Jelačiću, odnosno, poigravanje s Jelačićevim osobinama i zbivanjima iz njegova života – budimo precizni, pretvaranje Jelačića u nacionali simbol, počelo je dok još Jelačić i nije bio svjestan uloge koju su mu namijenili čelnici Ilirskoga pokreta. Na žalost, nije ostavio memoare ili dnevnike iz kojih bi se moglo, dijelom, rekonstruirati njegova politička i vojna misao te odgonetnuti namjere u pojedinim djelovanjima. Osim toga, bilo bi neoprostivo pogrešno izdvojiti Jelačića izvan konteksta burnih događanja 1848. godine što su redovno činili povjesničari-slugani totalitarnih režima.
Jelačiću su namjeravali podignuti spomenik još za života, što se, na sreću, nije dogodilo. Pola stoljeća nakon prestanka njegove značajnije političke aktivnosti, Jelačić je ušao u pjesmu, zbog koje se robijalo u komunističkom režimu – u isto to vrijeme, dakle, u doba komunističkoga jednoumlja, u Beču je koračnica posvećena Jelačiću postala pravi hit. Nekoliko godina po uspostavi komunističkoga režima maknut je spomenik Josipu Jelačiću, no kada je komunistički režima otplovio u ropotarnicu, Jelačićev su spomenik ponovno dignuli, no, ovaj puta Jelačić sabljom ne maše, kako je to zamišljeno, prema Mađarskoj, već je njegov konj okrenuo stražnjicu hrvatskim sjevernim susjedima, a sablju prema nekom imaginarnom neprijatelju.
TKO JE JELAČIĆ: Rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik pukovnije. S osam godina stupio je u Theresianum – akademiju u Beču i u njoj je proveo deset godina. Mladi potporučnik Jelačić stupio je 1818. godine u treću konjaničku pukovniju u Galiciji, kojom je zapovijedao ujak njegove majke Ane rođene Portner. Nakon stjecanja vojničke tvrdoće, vraća se u Hrvatsku gdje postaje časnik u Vojnoj krajini. Kako je često dolazio u Zagreb, sprijateljio se s Ljudevitom Gajem i grofom Jankom Draškovićem, koji su tog neustrašivog časnika lako pridobili za svoje ideje.
IZBOR ZA BANA: Revolucionarni se zanos proširio Banskom Hrvatskom odmah nakon izbijanja revolucija u Beču i Pešti. Narodna je stranka u Zagrebu 25. ožujka 1848. godine organizirala veliku narodnu skupštinu na kojoj su izneseni zahtjevi koje je kralju trebalo prenijeti posebno izaslanstvo – jedan od glavnih zahtjeva bio je izbor Jelačića za bana. Jelačić je ubrzo promoviran u generala i postao je zapovjednik Vojne krajine te hrvatski ban. Revolucija u Beču oslabila je položaj dvora što su vješto iskoristili Mađari – uspjeli su izboriti vladu neovisnu o bečkom Dvoru. Međutim, ono što su izborili za sebe, nisu htjeli priznati drugim narodima Ugarskoga Kraljevstva – poricali su i postojanje hrvatskoga naroda. Premda su se hrvatski poklisari trudili dogovoriti s mađarskim revolucionarima o uređenju Hrvatske unutar Ugarskoga Kraljevstva, nisu uspjeli. Kako Mađari o tim prijedlozima nisu željeli razgovarati (jedan je mađarski političar stao pred kartu Europe i pitao gdje je tu Hrvatska – on od Karpata do Jadrana vidi samo Kraljevinu Ugarsku), Jelačić je u Zagrebu osnovao Bansko vijeće – vladu neovisnu od Ugarske. Presezanja Mađara su se nastavila i kada su dovršene pripreme, Jelačić je rat navijestio mađarskoj vladi (a ne narodu, kako je sam isticao).
I 11. rujna 1848. Jelačić je s 40.000 vojnika prešao Dravu te je Međimurje proglasio sastavnim dijelom Hrvatske. U listopadu su izbile revolucije u Beču, a protudvorsko raspoloženje u Ugarskoj bilo je na vrhuncu – i u Ugarskoj je izbila revolucija. Jelačić se s vojskom okrenuo prema Beču i tamo je pomogao slomiti revoluciju, a zatim se vratio u Ugarsku. Ferdinand II. je abdicirao i u prosincu 1848. godine prijestolje je preuzeo Franjo Josip. Istoga je dana imenovao Jelačića upraviteljem Rijeke i Dalmacije. Mađari nisu za vladara priznali Franju Josipa već su svrgnuli Habsburgovce s prijestolja i proglasili neovisnu mađarsku republiku. To je tek izazvalo snažne vojne udare po mađarskim uporištima – mađarski je otpor konačno ugušen tek nakon intervencije ruske vojske u ljeto 1849. godine. Premda je od banske časti ostalo tek ime, Jelačić se nije odrekao te titule već je nastojao, unutar apsolutističke vladavine Alexandra Bacha mogućnosti, izboriti što bolji položaj Hrvatske unutar Habsburške Monarhije.
Živio je u Zaprešiću, na obiteljskom imanju gdje je i umro u noći između 19. i 20. svibnja 1859. godine. Pogreb se pretvorio u veličanstvenu slavu hrvatskog otpora i ponosa čiji je Jelačić bio simbol. Pokopan je u Novim dvorima kraj Zaprešića.
