Arhiv tekstova
19.05.2017
U stočarskoj proizvodnji prekinut lanac od obora i staja do klanica * Poljoprivrednici nemaju viška
U jednom od prošlih brojeva Hrvatske riječi pisali smo o vojvođanskoj poljoprivredi koja zbog smanjenja stočarske proizvodnje i upornog istrajavanja većine poljoprivrednika na tradicionalnoj ratarskoj proizvodnji gubi utrku s ostatkom Srbije po bruto dohotku koji ostvaruje. Zašto obori i staje vojvođanskih poljoprivrednika nisu puniji, zašto na njivama nema više kultura koje traže više rada i ulaganja, ali i donose veći profit? To smo ovoga puta pitali one koji se tom proizvodnjom i bave – poljoprivrednike.
Paučina u oborima
Prvo smo se zaputili kod Žige Čuvardića, poljoprivrednika iz okolice Sombora. Poljoprivreda je posao kojim su se bavili njegovi roditelji, djed, pradjed, a na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu ostali su i njegovi sinovi. Nekada se Žiga naveliko bavio tovom svinja, ali već dugo su objekti koje je izgradio kako bi se ovoj proizvodnji ozbiljno posvetio, prazni.
»Što je dovelo do toga da su naši obori i staje prazni? Odgovor je jednostavan. Nemamo organiziranu proizvodnju i siguran plasman. Nekada su u Somboru radile i klaonica i mesna industrija ‘Panonka’ i Zemljoradnička zadruga ‘Zadrugarka’ s kojima smo surađivali. ‘Zadrugarka’ je osiguravala hranu i s njom smo ugovarali uslužni tov, a ‘Panonka’ je otkupljivala tovljenike. Mi sada u Somboru nemamo ni ‘Panonku’ ni ‘Zadrugarku’, niti bilo koji drugi način da ugovorimo proizvodnju i prodaju. To je razlog što je taj vid stočarstva u fazi intenzivnog propadanja«, kaže Čuvardić.
S obzirom na to da je zbog oscilacija cijena tov svinja nestabilan, poljoprivrednici nemaju ni novca niti želje riskirati i upuštati se u nešto, gdje će možda zaraditi, ali s istom tolikom vjerojatnoćom i izgubiti. Čuvardić je samo jedan od poljoprivrednika koji se bavio uslužnim tovom svinja dok je postojala suradnja između proizvođača i prerađivača. Trajalo je to do početka propadanja domaćih klaničara.
»Taj sistem s uslužnim tovom dobro je funkcionirao, jer smo radili za poznatog kupca, odnosno bez strepnje kome na kraju tova prodati svinje. Sada toga više nema. Sada trebamo ulagati naša sredstva u prasad, hranu... i onda se na kraju tog ciklusa pitamo kome prodati, jer u Somboru nema gradske klaonice. Ima tu nekoliko privatnika, ali oni tjedno otkupe tek po nekoliko tovljenika, a to za jednu ozbiljnu proizvodnju nije ništa«, kaže Žiga.
Doznajemo od našeg sugovornika da ima otkupljivača sa strane koji rade na području Sombora, ali i oni tjedno otkupe tek stotinjak tovljenika. Slična situacija je i u ostalim dijelovima Vojvodine. Što bi moglo onda pomoći da se tovljenici ponovno vrate u obore naših poljoprivrednika?
»Treba ponovno krenuti u organiziranu proizvodnju i otkup, ali to se ne može uraditi za mjesec već za godinu dana, koliko je potrebno da se dođe do tovljenika vrhunske klase. Nažalost, kod nas se godinama samo priča o tome što je problem i kako ga riješiti, a pri tome se ništa konkretno ne čini da se problem i riješi. Bojim se zato da će naša stočarska proizvodnja definitivno propasti, a to je jedan lanac u koji je uvezana i ratarska proizvodnja«, pesimist je naš sugovornik.
Sličnu priču ispričali bi i poljoprivrednici koji se bave tovom bikova, proizvodnjom mlijeka.
(Ne)potreban oprez
Svoju priču imaju i ratari. Može im se zamjeriti da se tvrdoglavo drže one klasične ratarske proizvodnje u kojoj se vrti pet osnovnih ratarskih kultura, s neprikosnovenim kukuruzom. Ako se prati sjetvena kultura koja se posljednjih desetljeća tek neznatno promijenila, onda je ta opaska na mjestu. No, ipak nije sve baš u potpunosti isto, jer se prije svega mladi poljoprivrednici s manje zemlje odlučuju za uvođenje novih vrsta kao što su povrće, jagode, maline, kupine. Jedan od takvih je i Tomislav Oto iz Plavne.
»Osim klasičnih ratarskih kultura, ranijih godina uvijek smo sadili jedno jutro duhana. Međutim, posljednjih 10-15 godina zarada na toj proizvodnji bivala je sve manja, pa smo tražili neku drugu mogućnost i tako smo zasadili prvo kupine, pa maline i na koncu jagode. Ove tri vrste odabrali smo jer tako imamo berbu od početka svibnja, kada kreću jagode, pa sve do kolovoza kada prispijevaju kupine. Dosta ljudi u selu razmišljalo je na sličan način i odlučilo se za jagode i maline«, kaže Oto. Ovaj mladi proizvođač kaže da zarada ovisi od godine do godine, ali u odnosu na klasično ratarstvo veća je 10 do 20 puta. Više nego dobar razlog da na sličan način počnu razmišljati i drugi poljoprivrednici.
»Nije uvijek isto, nekada bolje rodi, nekada slabije. Onda je opet jedne godine cijena dobra, sljedeće niska. Na samim počecima bilo je teško za otkup, ali kada se proizvodnja omasovila pojavili su se i otkupljivači, pa je sada i prodaja brža i lakša«, kaže Tomislav.
Gledano iz njegovog osobnog iskustva ovakva proizvodnja može biti budućnost za poljoprivrednike koji obrađuju manje površine, tim prije što će oni mali sve teže dolaziti i do zakupa državnih oranica, odnosno ostat će i bez mogućnosti da korištenjem državnih njiva povećaju svoje sjetvene površine.
»Malo zemlje, i to što je zarada na klasičnom ratarstvu sve manja i manja, je ono što poljoprivrednike tjera da mijenjanju stare navike, da se upuštaju u rizike, uče na svojim pogreškama«, kaže naš sugovornik iz Plavne.
No, i on je oprezan u daljem širenju svoje proizvodnje, jer kada ga pitamo hoće li jagoda, malina i kupina biti više, odgovara da je prvo u planu osuvremenjivanje proizvodnje jagoda, odnosno podizanje plastenika kako bi se urod brao što ranije.
»Naravno da ulaganja ne možemo uvijek pokriti iz svojih sredstava, pa koristimo kredite i to bankarske. Povoljni su i brže i jednostavnije ih je uzeti nego pozajmice od fondova koji postoje kod nas. Kod banaka je dovoljno nekada samo potpisana mjenica, a fondovi traže hipoteke«, kaže Tomislav.
Tomislav navodi da se poljoprivrednici još uvijek teško i nesigurno odlučuju za bilo kakve novine u svojoj proizvodnji. Kada netko krene s nekom novom kulturom, većina čeka da prođe godina-dvije da bi se i sami upustili u tu proizvodnju.
»Problem je što poljoprivrednici nemaju novca i onda prije bilo kakvog ulaganja dobro odvažu s koliko rizika ulaze u sve to«, kaže Tomislav.
I to je taj osnovni razlog što na vojvođanskim poljima i dalje dominiraju kulture koje su se ovdje sijale i prije pol stoljeća. Nisu u drugačijoj situaciji ni poljoprivrednici iz centralne Srbije, ali njih na promjenu sjetvene strukture tjera jedan prost razlog – manjak zemlje. Kada netko obrađuje tek hektar-dva i od toga treba živjeti, primoran je da se okreće intenzivnijoj proizvodnji, koja traži i više ulaganja i rada, ali i donosi veću zaradu. Vojvođanski ratari, s nekoliko desetaka hektara oranica još uvijek sebi mogu dozvoliti luksuz da prije svakog novog iskoraka dobro odvažu i razmisle. A kada nisu sigurni što bi, jednostavno posiju kukuruz i pšenicu.
