Arhiv tekstova
Ideja koja živi i danas
Jednog hladnog i kišovitog listopadskog prijepodneva u ugodnom i toplom ambijentu obiteljskog fotografskog studija, koji je desetljćima vodila njegova supruga Ana, a djelatnost nastavila kćer Lenka, gospodin Antun Vojnić Purčar pristao je da se vrati u pomalo davnu poslijeratnu prošlost i dane svog urednikovanja u »Hrvatskoj riječi«. Danas, kada se obnovljena »Hrvatska riječ« bliži svome 100. broju, dah novinske prošlosti oživljen je u naraciji njenog »glavnog i odgovornog«, koji se u svojem devetom desetljeću živo sjeća i najsitnijih detalja koji su vezani uz pionirsko vrijeme novinarstva na hrvatskom jeziku poslije Drugog svjetskog rata u Subotici.
»Rodio sam se u Subotici 10. lipnja 1916. godine u obitelji Silvestera i Janje rođene Miković. U Subotici sam završio osnovno i gimnazijsko obrazovanje, te poslije i studij pravnih znanosti.
Još prije Drugoga svjetskog rata sa šesnaest godina počeo sam objavljivati svoje prve književne uradke u mjesečniku ‘Bunjevačko kolo’ koji je uređivao i izdavao Balint Vujkov…«, započeo je svoju novinsku pripovijest Antun Vojnić Purčar. »Pravu novinarsku afirmaciju otpočeo sam u danima poslije oslobođenja. U to vrijeme, a bio je to početak 1945. godine, formirana je redakcija lista ‘Slobodna Vojvodina’, u koju sam ušao odmah po njenom osnutku, a koji se tiskao i na latinici i na ćirilici. Onda je na jednom sastanku donijeta odluka da se latinični list počne tiskati u Subotici, dok sam ja postavljen za urednika. Nedugo iza toga u Suboticu dolazi dr. Dragutin Franković, poslat po zadatku od Narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine, da on bude glavni urednik toga lista. Ali ubrzo, na jednom od sastanaka naše tadašnje redakcije zajednički odlučimo da ‘Slobodnu Vojvodinu’ preimenujemo u ‘Hrvatsku riječ’, o čemu smo, naravno, izvjestili mjerodavne u tadašnjem Agitpropu. ‘Naša intervencija’ je prošla dobrim dijelom zahvaljujući i dr. Božidaru Maslariću, koji je u to vrijeme zauzimao istaknuti položaj i koji se s našom namjerom osobno složio. Prvi broj ‘Hrvatske riječi’ izašao je te 1945. godine i svoj novinski život nastavio sve do 1956. godine, a ja sam na mjestu glavnog i odgovornog urednika proveo period do konca 1949. godine.«
O i zgledu i mjestu na kojem se nalazila prva redakcija Hrvatske riječi, Antun Vojnić Purčar kaže: »Naša redakcija se nalazila u zgradi tiskare ‘Minerva’, u kojoj se list i tiskao, a njeni članovi su bili: Balint Vujkov, Blaško Vojnić Hajduk, Lazar Merković, Ante Peić i Julije Kemenj. Svi oni su bili određeni ‘upućivanjem’ od strane mjerodavnih, što će reći da se u redakciju moglo ući samo s dobrom preporukom. Moram istaknuti, kako u ono vrijeme nije bilo klasične cenzure, ali se određeni oblik kontrole vršio preko Agitpropa u Novom Sadu. Glavni voditelj Agitpropa za cijelu Sjevernu Vojvodinu u to vrijeme je bio Miloš Hadžić, koji je kasnije godinama bio direktor SNP-a u Novom Sadu, i s njim smo imali dosta problema oko brojnih nesuglasica u svezi uređivanja. On se volio miješati, pa je primjerice jednom osobno zaustavio izlaženje jednog feljtona Vujkova, a konstantno je nastojao u djelovanju da se »Hrvatska riječ« ukine ili pak preimenuje. Ipak, naše novine su izlazile u svojoj uobičajenoj tiraži od 7.000 – 10.000 primjeraka i redovito su se distribuirale po svim vojvođanskim mjestima u kojima su živjeli Hrvati, baš kao što je to slučaj i danas. Otiskani primjerci su ranom zorom tovareni u naše vozilo sa šoferom koji je tijekom dana raznosio novi broj diljem Vojvodine. Hrvatska riječ je izlazila petkom, a rok za predaju rukopisa bio je, bukvalno, do posljednjeg mogućeg trenutka. S obzirom na to da smo se nalazili u zgradi tiskare Minerva postojala je uvijek mogućnost intervencija u zadnji čas, no neko ustaljeno vrijeme je bilo do četvrtka u 19 sati.
Želio bih posebno istaknuti nemjerljivi doprinos Balinta Vujkova, našeg velikog književnika i djelatnika u kulturi, koji je bio moj savjetnik i učitelj u Hrvatskoj riječi. Pisao je veoma lako i uvijek, kada bi zaškripalo na nekom praznom prostoru na stranicama našeg lista, pronalazio bi, u najkraćem vremenu, rješenje gorućeg novinarskog problema. Poslije mog odlaska s dužnosti glavnog i odgovornog urednika Hrvatske riječi u studenom 1949. godine, koji je uslijedio, po mom mišljenju, kao posljedica mog tvrdokornog stava glede obrane novina kao glasila na hrvatskom jeziku, Balint Vujkov je vršio posao ‘glavnog’, ali mislim da nikada nije bio i potpisan na toj funkciji u impressumu lista. Čak sam zbog svojih uvjerenja 1949. godine bio uhaićen pod lažnom optužbom da sam ‘informbirovac’. U pritvoru sam proveo tri mjeseca, a po izlasku iz zatvora mi je bila izričito naređena zabrana bilo kakvog medijskog pojavljivanja u javnim glasilima. Zbog novinarskog izgnanstva u prvo vrijeme sam počeo pomagati svojoj supruzi Ani u obavljanju fotografske djelatnosti, a poslije sam se posvetio pravnoj znanosti i odvjetništvu.«
