Arhiv tekstova

Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, bio je nedavno u društvu volontera iz cijele Hrvatske, koji su dijelili vodu žednima i molili se s pojedinim posjetiteljima splitskog Ultra Europe Festivala. Daleko od toga da sam ljubitelj tzv. elektronske glazbe, koja je na Poljudu okupila najpoznatije DJ-eve svijeta i gotovo 50 tisuća partijanera iz cijelog svijeta. Nešto drugo hoću reći. Bravo, don Damire! Jednostavno rečeno, gospodin Damir bio je tamo gdje je narod, gdje su bili mladi, sudjelovao je prije svega u kulturi susreta. To je jedno, a drugo, mnogo važnije je to, što je don Damir pokazao kako poima kristalno jasno tim njegovim činom da je i Isus kršio društvene tabue koji su vladali prije dvadeset stoljeća. Jer je don Damir davao vodu, čineći ljudima, onima koji su jednostavno ožednjeli, ali i onima – nerijetkima, koji su bili žedni zbog konzumiranja ecstasyja, kokaina, amfetamina i LSD-a. Zašto je to dragocjeno? Zbog toga što je taj čin pružanja vode možda izazvao bar kod jednoga ovisnika osjećaj postojanja dobroga, nasuprot vražje igre s drogama. 

E sad, čuo sam da ima neki tajni akord / koji je David svirao, a Gospodu se sviđao / ali tebi glazba ne znači mnogo, jel’ tako? – stihovi su Leonarda Cohena iz njegove pjesme u slavu Boga Hallelujah, pa dolazim u ovoj priči do velike upitnosti nakon nedavne preporuke župnika s područja Sesveta koji je poručio da se ne treba slušati rock glazba, jer je sotonistička. Odmah sam se zabrinuo za sebe, kao čovjeka koji je uz takvu glazbu odrastao i stjecao svjetonazore i uz ono što je donosio novi val, ali mi je pomoć pružio franjevac Ivan Bradarić koji je rekao, komentirajući takvu izjavu, kako je apsurdno nazvati glazbu Beatlesa, Hendrixa ili Pink Floyda kao nešto »sotonističko«. Pa, pred papom Ivanom Pavlom II. je svirao i Bob Dylan sve uz stihove: Kapitalizam je iznad zakona / demokracija ne upravlja svijetom / bolje da to utuviš u glavu / svijetom vlada sila / a, o tome je, izgleda, bolje šutjeti.

Jedan drugi papa, pred kojim nije svirao Dylan, Jorge Mario Bergoglio (papa Franjo), po dolasku na papinski presto, a za one koji ne znaju, ne nosi uobičajen zlatni križ, nego željezni. I kako sad ne spomenuti i misionara don Ivana Turića, koji je bio jedan od onih koji je živio u sirotinjskim naseljima Latinske Amerike, u favelama. Hallejujah.

Neću sebi u ovom tekstu dozvoliti ustupak kićenju i improvizaciji, a na čitateljima ostaje mogućnost hoće li bez pastorale i šećerenja ovih riječi prepoznati svjetlost – kojoj su suvremenici kao osobe, pojedinci. Imamo danas na djelu ogromnu bujajuću kritičnost prema institucijama, praksi, diskursima i tu je važno postojanje lokalnih priroda kritika, koje pokušavaju osloboditi zarobljena znanja, koja su prikrivena unutar funkcionalnih i sustavnih cjelina društva. Zato je važno lokalno, ono razlikovno znanje, koje se ne povinuje jednoglasnosti, a na osnovu tih diskvalificiranih znanja stvaraju se potentne kritike društva.

I manjinska priča, konkretno nas Hrvata, kao lokalna diskursivnost, može obnoviti, osloboditi znanja koja se iz nje razvijaju i tako sudjelovati u rastu cjeline društva. I zbog toga je bitan rad DSHV-a, kao temelja politike i kulture ovdašnjih Hrvata.

Na obljetnici DSHV-a, dok su se gosti okupljali, upitao me poznanik hoće li doći netko od svećenika. I jesu došli. Sudjelujući tako i ovoga puta u kulturi susreta. Aleluja.