Arhiv tekstova
Dobrodošao kući!
Prošlog tjedna, 15. listopada u čitaonici Gradske knjižnice održana je književna večer posvećena romanopiscu, pjesniku, esejisti, novinaru, dramatičaru i filmskom autoru Petku Vojniću Purčaru, rođenom Subotičaninu koji već skoro četiri desetljeća živi i radi u Novom Sadu.
Voditeljica večeri bila je Katarina Čeliković, a o književnom opusu autora govorili su Lazar Merković, Milovan Miković i Zvonko Sarić. Na samom otvorenju književne večeri publika je imala čast čuti stihove tri pjesme koje je sam autor pročitao.
POČECI I SUBOTIČKI KNJIŽEVNI KRUG: Nakon poetske uvertire o djelu Petka Vojnića Purčara prvi je govorio književnik Lazar Merković, kao autoritet koji pamti još prve Petkove književne uratke i njihov prvi susret koji se odigrao u uredništvu književnog časopisa »Rukovet« davne 1958. godine. »Kasnije, ulaskom u Uredništvo, Petko Vojnić Purčar je zakoračio u Subotički književni krug«, opisujući razvoj Petkovog literarnog angažmana, Lazar Merković se odlučio ujedno pričati i o ovoj neformalnoj lokalnoj, ali naširoko poznatoj književnoj udruzi u kojoj se pisalo na više jezika: hrvatskim, književnim standardom, mekom bunjevačkom ikavicom, mađarskim, srpskim, a i drugim jezicima. »I što je veoma bitno, međusobno se mnogo prevodilo. Radi zbližavanja različitih kultura, uzajamnog prožimanja duhovnih vrijednosti, baštine ovdašnjih naroda«, dodao je Merković u tom kontekstu.
Pričajući o nesretnim i tragičnim uvjetima političko-ideološke povijesti, a vezane za djelo Petka Vojnića Purčara, Merković kaže: »Neki su morali napustiti svoj rodni grad. Među njima je bio i Petko Vojnić Purčar. Jednostavno mu je rečeno, doduše malo metaforično: Pišeš za tri glave, a mi imamo samo jednu. Idi, idi, idi! Ovdje si nerazumljiv«. Ipak, i pokraj toga stvaralac je uspio pobijediti. »Petkov opus od dvadesetak zamašnih knjiga veliki je doprinos Subotičkom književnom krugu. Učinio je još nešto veoma značajno: u svijest brojnog čitateljstva u više zemalja unio je ovdašnjeg čovjeka, njegov svijet, neposredno okruženje, njegov ovovremeni senzibilitet. I pridobio mnoge glasovite stvaraoce koji su postali dobri tumači ideja i dosega Subotičkog književnog kruga«, zaključio je Lazar Merković.
ROMANI I ZBIRKE PRIPOVIJEDAKA: Kritički osvrt i prikaz autorovih najznačajnijih bibliografskih momenata iscrpno je izložio, književnik Milovan Miković, koji se sljedeći obratio prisutnima. Počevši od prvih djela, knjige pripovijedaka »Svjetovi i satovi« i romana »Odlazak Pauline Plavšić«, Petko Vojnić Purčar predstavio se kao pisac velike darovitosti, a to u potpunosti potvrdio romanom tiskanim u tri izdanja (1977. i 1978.), za koji je dobio književnu nagradu NIN-a. Slijedio je zatim roman »Ljubavi Blanke Kolak« iz 1979. godine, ljubavno-ratna drama na izmaku Druge svjetske vojne. U četvrtom romanu »Večernje buđenje« (1987.) autor je pokušao zaroniti u tjeskobu koja se rasprostrla nad ljudima nakon uspostave »narodne vlasti« i razdoblja »socijalističke obnove zemlje«. Njegov posljednji roman je »Crvenokošci« iz 2002. godine i govori o autsajderima i antiherojima koji nasuprot sputanosti ograničenjem, svojim stalnim kretanjem, potiču nas na pitanja o našoj vlastitoj zarobljenosti u kalupe i šablone što nam ih nameću tzv. mali ljudi, ne samo iz većinskog naroda, nego sada već i iz naših vlastitih redova. Uz već spomenutu zbirku »Svjetovi i satovi«, objavio je i zbirku novela »Prstenovani gavran« (1983.), a u njoj šesnaest tekstova u kojima se zrcale nemiri suvremenog čovjeka. Zbirka »Put u Egipat« donosi osamnaest tekstova o putovanju, to su priče o zemljama i gradovima, o ljudima koji ondje žive i o ljudima kojih ondje više nema. U prošlogodišnjoj zbirci »Miholjsko ljeto« priređeno je šesnaest pripovijedaka. Među njima je i povijest o hrastu lužnjaku objavljena na prošlogodišnjem natječaju zagrebačkog »Večernjeg lista«. Uvrštena je među deset najboljih kratkih priča. »U tekstovima ove zbirke pisac je dosegnuo najviše prozne domete u suvremenoj hrvatskoj književnosti, makar govori o lokalnom i zavičajnom. Na toj se, možda najtežoj literarnoj zadaći pokazao piscem uistinu europskog senzibiliteta, sposoban izrasti i razrasti se, odlučan nikada se ne zaustaviti«, istaknuo je Milovan Miković. Knjiga »Otvoreni atelje«, također iz prošle godine, donosi eseje, članke i zapise, njih ukupno pedesetak, koji govore o piscima, slikarima i drugim stvaraocima suvremene umjetnosti prije svega s ovog podneblja.
ESEJI, DRAME I FILMOVI: Petko Vojnić Purčar objavio je knjige pjesama »Kameno žito« (1980.), »Sol u vjetru« (1985.), »Putovanje prema Crnome moru« (2002.), a prošle godine i zbirku pjesama »U nedogled«. Drame su mu objavljene u knjizi pod naslovom »Kraćenje života« (1990.) i to »Hram i njegovi čuvari«, »Foto atelje Phoenix ili Salon mame Tereze«, »Dolaziš opet Adame« (prekinuta s izvođenjem na sceni subotičkog kazališta u sezoni 1972. /1973. u sklopu sigurnosnih protumjera prema usponu hrvatskih čelnika), »Izabranici« i »Bijele magije«.
Snimio je i više dokumentarno-igranih filmova: »Golubari«, »Jedan dramatičan dan«, »Posne godine-godine rodne«, »Ljubav nas je održala«, a bio je i koautor hvaljenih i nagrađivanih filmova »Rani radovi« i »Ljubavi Blanke Kolak«.
STREMLJENJE NOVOM BIĆU: Posljednje kritičko izlaganje o radu Petka Vojnića Purčara, točnije o njegovoj najnovijoj zbirci pjesama »U nedogled«, održao je književnik Zvonko Sarić. Govoreći o ovom uratku on kaže: »U pitanju je heterogena zbirka poezije čiju raznorodnost karakteriziraju jezični ludizam, lirski jezik izražavanja osjećaja pjesnika, semantički ogledi pisanja tri pjesme na njemačkom i po jedne na mađarskom i francuskom, koje su uvrštene u zbirku, kao i relacije između svakidašnjih elemenata empirijskog svijeta i sanjarskih elemenata (»pisati jezikom kojim sanja«). Pjesme iz zbirke »U nedogled« ne ostavljaju nas ravnodušnim, jer uz emocionalno uzbuđenje, izazivaju i ono misleno.« Sarić je kroz izlaganje ukazao na karakteristiku autorove poezije, koja fokusira lirski subjekt. »Iako pojava medijskog horizonta, kojim su etablirani duplikati i supstituti nepatvorene kulture, nakon lansirane priče o kraju subjekta, traje još i danas, poetska praksa Petka Vojnića Purčara sadrži težnju izražavanja ontološke istine i stremi novom biću. U nedogled, zar ne?«
Ova povratnička književna večer za možda i najvećeg autora podunavskih Hrvata u pravoj mjeri je zahtijevala i uspjela zadovoljiti apetite, dugo apstinirajuće subotičke književne publike.
Kvaliteti ovog skupa doprinijeli su dobri poznavatelji djela, života i poetike ovog umjetnika, govornici o njegovoj pisanoj riječi. Najveće zasluge pripadaju samom Petku Vojniću Purčaru, koji je svojim raznorodnim djelom omogućio da se zaista vrijedan učinak, tako kvalitetno i interpretira. Nadajmo se da na sljedeći susret nećemo čekati novih šesnaest godina. Dobrodošao kući!
