Arhiv tekstova
Problema ima i kad je zakon dobar
Pitanje konstituiranja višenacionalne zajednice u demokratsku državu pretpostavlja zaštitu manjina koje u njoj žive. Ovisno o brojnosti manjine, različiti su modaliteti zaštite, a najčešći su oblici zaštite manjina kroz kulturnu autonomiju, mada se neke države ne libe vlastitim manjinama osigurati prava putem političko-teritorijalne ili personalne autonomije.
Ne želeći ulaziti u širu elaboraciju stupnja autonomije, osvrnut ćemo se ovom prigodom na prilike u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini, i to u moguće najznačajnijem dijelu zaštite manjinskih prava, školstvu. Školstvo svakako jest razvojna kategorija svakoga društva, te s tim u svezi država uglavnom nastoji imati što ujednačenije standarde i mehanizme kontrole, a s druge strane, manjinske elite, svjesne značaja školovanja manjinske populacije na vlastitome jeziku, nastoje što je moguće više prilagoditi to školovanje osobitostima svake konkretne manjine.
ZAKONSKI OKVIR: Neovisno o krhkoj demokratskoj tradiciji na prostorima bivše Jugoslavije, mora se istaknuti kako je još od komunističkih vremena bila izražena briga o školovanju na manjinskim jezicima, što je djelomice reducirano tijekom trajanja »antibirokratske« revolucije Slobodana Miloševića. Međutim, problem sa školovanjem manjina do prije Miloševićevog režima i u to vrijeme nije bio jezik nastave u manjinskim odjelima, već nemogućnost kreiranja partikularnih programa, kojima bi se šire i dublje obradili nastavni predmeti značajni za očuvanje i njegovanje nacionalne kulture manjinskih zajednica.
Tek donošenjem Zakona o pravima i slobodama nacinalnih manjina i etničkih zajednica, odnosno nakon utemeljenja nacionalnih vijeća manjinskih zajednica, pružila se mogućnost značajnijeg utjecaja manjina na izradu i praćenje školskih programa, a djelomice i na odluke o upisnoj politici glede manjinskih zajednica.
Ovoga puta nastojat ćemo komparativnom analizom ustanoviti, koliko su navedena nastojanja vijeća manjinskih zajednica utemeljenja u kapacitetu konkretnih manjina u Vojvodini.
OSNOVNO ŠKOLSTVO: Osnovno je školovanje u Srbiji, odnosno Vojvodini, obvezno i besplatno. U Vojvodini se učenici školuju na mađarskom, slovačkom, rumunjskom, rusinskom, hrvatskom i, naravno, srpskom jeziku. Pokraj navedenoga, izvodi se materinji jezik s elementima nacionalne kulture na romskom i ukrajinskom jeziku. Nastava se izvodi u 344 redovite škole i 13 škola za djecu ometenu u razvoju.
Ono što zabrinjava je stalni pad broja učenika, osobito u odjelima na manjinskim jezicima. Tako na primjer, školske 1997/98. osnovnu je školu pohađalo 210.373 učenika, a pet godina kasnije 188.123, što se može obrazložiti niskim natalitetom ukupnog stanovništva Vojvodine, te utjecajem političkih i gospodarskih prilika tijekom 90-tih godina na odlazak mladih roditelja iz zemlje.
Tijekom ovih pet godina broj učenika koji pohađaju nastavu na mađarskom jeziku opao je s 21.670 na 19.195, na slovačkom jeziku s 3.909 na 3.548 itd.
Svakako su i interesantni podatci o obuhvaćenosti učenika manjinske nacionalnosti nastavom na vlastitom jeziku. Kod Mađara nastavu na mađarskom nastavnom jeziku pohađa 80,01 posto učenika, kod Slovaka 74,82 posto, kod Rumunja 61,97 posto, kod Rusina 56,20 posto, dok je kod Hrvata postotak iznimno nizak, oko 4 posto. Od školske 2002. /2003. godine organizirana je izborna nastava iz predmeta hrvatski jezik s elementima nacinalne kulture u općinama Apatin, Sombor i Subotica i primjetan je porast broja učenika svake godine gotovo za polovicu.
SREDNJE ŠKOLE: Nakon osnovne škole mladi u Vojvodini mogu upisati gimnaziju, srednju stručnu školu i umjetničke škole u 117 škola u 39 općina. Nastava se odvija na srpskom, mađarskom, slovačkom, rumunjskom i rusinskom jeziku, a još nije organizirana nastava na hrvatskom i romskom jeziku, iako za to postoje zakonske mogućnosti.
Obuhvaćenost učenika mađarske nacinalnosti nastavom na mađarskom jeziku je oko 68,5 posto, što je manje za dvanaestak postotaka u odnosu na osnovno školovanje, a kod drugih manjina ta je razlika još izraženija. Materinskim jezikom kao nastavnim obuhvaćeno je 20,30 posto Slovaka, 29,3 posto Rumunja, a Rusina samo 11,51 posto. Navedeni podatci ukazuju, kako se o ozbiljnom školovanju manjina na vlastitom jeziku može govoriti samo kod najveće, mađarske zajednice, dok kod ostalih izrazito prevlađuje nastava na srpskom jeziku.
VIŠE ŠKOLE I FAKULTETI: Vojvodina ima 9 viših škola, a Sveučilište u Novom Sadu ima 13 fakulteta.
Odlukom o polaganju kvalifikacijskog ispita, odnosno ispita za provjeru sklonosti i sposobnosti na materinskom jeziku, budućim studentima omogućeno je polagati najvažniji test, test za upis na vlastitome jeziku, od školske 2001/2002. godine. Ono što upada u oči je mogućnost studiranja na vlastitome jeziku uglavnom na društvenim fakultetima, što je posljedica nastojanja da se osigura budući nastavni kadar na manjinskim jezicima na učiteljskim fakultetima i filološkim skupinama filozofskog fakulteta. Time se svakako stječe temeljna sigurnost glede nastave na manjinskom jeziku, ali se postavlja pitanje – ne osjeća li se nedostatak tehničke inteligencije koja je školovana na vlastitome jeziku.
Pokraj toga, izuzmemo li mađarsku manjinu, ostale manjine imaju visokoškolsku nastavu na vlastitome jeziku za broj studenata koji se prstima mogu izbrojiti. Istaknut ćemo kako je postotak studenata pripadnika nacionalnih manjina manji od postotka u ukupnom stanovništvu Vojvodine, što je posljedica odlaska mladih na studije u inozemstvo, poglavito matične države.
Napominjemo, Mađari čine 16,9 posto stanovništva Vojvodine, a na višim školama je 9,48 posto Mađara, Slovaci čine 3,2 posto stanovništva Vojvodine, na višim školama ih je 0,79 posto, a na fakultetima 1,27 posto. Rumunji čine 0,3 posto studenata na fukltetima, iako ih je 1,9 posto ukupnog stanovništva Vojvodine.
UMJESTO ZAKLJUČKA: Demokratskim promjenama poslije dvijetisućite godine omogućeno je neometano školovanje pripadnika nacionalnih manjina na vlastitom jeziku, koje se, međutim, susreće sa značajnim problemima.
Izuzmemo li osnovno školstvo, obuhvaćenost učenika, pripadnika nacionalnih manjina, je mala, sa stalnom tendencijom pada.
Škostvo u našoj zemlji je glomazno i skupo, što ne obećava izvođenje kvalitetne nastave u budućnosti u ionako izuzetno siromašnoj zemlji, što može pridonijeti daljnjem odlasku mladih ljudi na školovanje u inozemstvo.
Nacionalna vijeća manjinskih zajednica još uvijek nemaju potpuno definirani status i sigurna sredstva, zahvaljujući čemu ne mogu značajnije poraditi na razvoju školstva na manjinskim jezicima, usprkos činjenici da entuzijazam ljudi u tim tijelima pokazuje značajne prve rezultate.
