Arhiv tekstova
Svečanost izuzetnog dana
Početkom idućeg tjedna stiže nam pretposljednji mjesec tekuće godine svojim prvim danom, poznatijim kao danom Svih svetih – Prvi studenoga, svjetskim danom onih kojih više nema…
Pozna jesen je doista idealna podloga za pisanje o najtužnijoj istini življenja, za spomen smrti. Htjeli mi to priznati ili ne, ona je sastavni dio našeg obitavanja na zemaljskim prostorima, neumitna konstanta ljudskog postojanja. Prvim danom života počinjemo umirati, surovo ali istinito… Ipak, sve je to samo život.
VARKA SVJETLOSTI: Ovaj, možda, pomalo tamniji uvod posvećujem svima onima kojih više nema, koji su nas napustili ove ili proteklih godina iza nas. Svijest o smrti mora biti prisutna u svima nama u znak štovanja prema našim bližnjima koji su otišli na vječni počinak, ostavljajući svoje sjene da žive vječnošću u nama. Mrtvih se ne treba plašiti. Samo živih!
Na dan Svih svetih tisuće ljudi pođe na groblja u gradovima i selima, ruku punih cvijeća i svijeća. Nažalost, to je jedini dan za mnoge od njih, kada se pojave na obitavalištima mrtvih, iskupljujući svoje »grijehe« za cjelogodišnje nedolaženje. Mnogi će se, brzopleto, opravdati nedostatkom vremena, borbom za opstanak u svakodnevici tekućih problema i sličnim opravdanjima. Nažalost (ponovno), to nije ni točan, niti valjan razlog. Problem je u nečem, već spomenutom, što duboko zadire u podsvijest većeg dijela svih nas. Ljudski strah od smrti. Milenijska trauma ljudskoga roda.
Prvi studenog je nešto posve drugo. Toga dana kao da nestaje crni plašt smrti, potjeran svečanošću jednog izuzetnog dana u kojemu se stapaju duše i sjene svih osoba kojih više nema.
Grobljanski dekor, upriličen blještavim sjajem bezbrojnih usplamtjelih voštanica, znatno odudara od uobičajene sumorne slike, toliko karakteristične za naselja mrtvih. Rano poslijepodne, koje je u studenom već obojeno prvim sumrakom, poprima veličanstveni prizor spoja života i smrti u velikoj igri nemirnih plamenova koji obasjavaju tisuće imena koja traju utisnuta u kamen. Varka svjetlosti…
SVIJEĆE I CVIJEĆE: Na dan Svih svetih ljudi nisu toliko tužni; groblja odjekuju žagorom svakodnevnih rečenica, ispunjenih uobičajenim trivijalnostima i masovnom pojavom kurtoaznih izljeva vještač-kih osjećanja. I svake godine jaz je sve veći između živih i neživih. Vrijeme čini svoje, udaljavajući sentiment na marginu svakodnevnosti. Daleko od očiju, doista postaje daleko od srca, htjeli to ljudi priznati ili ne. Jer život mora teći dalje, noseći brige i terete svojim ovozemaljskim podanicima, moreći ih na njihovom putu do vječnog staništa. Upravo zato se ne treba bojati odlaska na groblje. Mrtvi su dio svih nas živih, da nije bilo njih, ne bi niti nas bilo. Ali oni žive svojim neprimjetnim životom u svima nama. Zato je svaki naš posjet njihovoj vječnoj kući znak da mislimo ponekad malo više na njih. Par minuta sućuti nad njihovim kamenim znamenjem u povremenim vremenskim intervalima tijekom godine nije velika žrtva živih u odnosu na mrtve. Oni bi to sigurno vrlo rado učinili za nas.
U ponedjeljak, prvog studenog, na dan Svih svetih groblja će ponovno oživjeti, mase roditelja, rodbine i prijatelja udahnut će im dah života. Svijeće će gorjeti svojim voštanim životom, cvijeće će zamirisati svojim mirisnim življenjem, a mrtvi će zaživjeti ponovno u nama.
Ali, nemojte čekati sljedeći dan Svih svetih da bi ponovno obišli bližnje kojih više nema…
