Arhiv tekstova
Jabuke, kruške, kupine i – kunići
Nedavna inventura stanja koju je hrvatska Vlada izradila za Europsku uniju (izrada »avisa«), pokazala je da Hrvatskoj nedostaje barem 40.000 hektara novih nasada vinograda i voćnjaka. Ovaj nedostatak trebalo bi nadoknaditi do 2007. ili barem do 2008. godine. Analiza je pokazala da treba podići do 12.000 hektara vinograda, 10.000 hektara jabuka i barem 5.000 hektara maslinika. Za ostvarivanje ovakvoga ambicioznog plana u navedene tri godine država će morati izdvojiti gotovo deset milijardi kuna. Na navedenim površinama svoj kruh bi zarađivalo blizu 20.000 obitelji i barem još toliko drugih radnika.
Naravno da je bez jasne političke volje i potpore države ovakav plan »nemoguća misija«. U Hrvatskoj su to shvatili i država je odlučila skinuti gotovo sve postojeće limite u ovoj grani privređivanja, te priprema za iduće razdoblje poseban program poticaja.
Dosadašnji poticaji za podizanje trajnih nasada iznosili su 28.000 kuna po hektaru za vinograde, 20.000 kuna po hektaru za sadnju jabuke, kruške, kupine i maline, te 14.000 kuna po hektaru za breskvu, nektarinu, marelicu, trešnju, višnju, šljivu, orah, badem, lijesku i kesten. Sva navedena poticajna sredstva sada će se povećati za 20 posto, uz posebno poticanje proizvodnje sadnoga materijala za navedene voćke.
EKOLOŠKI NAČIN PROIZVODNJE: Iz navedenoga je jasno koliki značaj imaju trajni nasadi u strukturi poljoprivredne proizvodnje svake države, te koliko truda i novaca treba da se isprave zapuštenost i zanemarenost iz prijašnjih godina. Upravo se u ovoj grani propušteno vrijeme najviše osjeti, jer će Hrvatska ulaskom u Europsku uniju unijeti zatečene površine pod trajnim nasadima i više ih neće moći povećavati. Zato je ovo svojevrsno »traganje za izgubljenim vremenom« i ovu trku bez jake potpore države i dobre organiziranosti nije moguće dobiti. Zbog visoke početne razine ulaganja u svaki hektar pod trajnim nasadima, za ovakvu proizvodnju se do sada odlučio relativno mali broj obiteljskih gospodarstava. To su većinom bili proizvođači koji su imali vlastiti početni kapital ili su došli do povoljnih kredita na neki drugi način. Najveći broj ovih proizvođača odlučio se za proizvodnju jabuka na obiteljskom gospodarstvu, a zbog povoljnijih poticaja sadili su i kruške, maline i kupine, dok su lješnjaci uzgajani radi relativno nižih ulaganja i dobre prođe na tržištu. Posljednjih godina osjeća se pojačani trend podizanja nasada šljiva, višanja i trešanja. Jedan dio ovih proizvođača odlučio se, zbog perspektive lakšeg plasmana svojih proizvoda, na ekološki način proizvodnje navedenih nasada (osobito jabuka, kupina i lješnjaka).
OBITELJSKI POSAO: Za sada je osnovni ograničavajući faktor za brže podizanje ovakvih nasada nedostatak povoljnih kreditnih linija, jer je početna investicija velika (preko 10.000 eura po hektaru) i relativno sporo se vraća (ne prije 3-5 godina). Stoga su prvo i nicali nasadi kupina i lješnjaka, jer su tu početna ulaganja niža, tehnologija uzgoja manje zahtjevna, a ovi nasadi ranije ulaze u puni rod i prije počinje povrat uloženih sredstava. Ostali nasadi vjerojatno će se podizati u većemu broju tek uz jaču državnu potporu, koja je najavljena u skoro vrijeme.
Navedeni tip proizvodnje zbog velike početne investicije, zahtjevne tehnologije proizvodnje i visoke mehaniziranosti, često je na začelju u agrarno manje razvijenim zemljama, ali daje i visoke profite uz siguran plasman proizvoda kroz dugo vrijeme. Stoga je to i svojevrsni pokazatelj razvijenosti agrara svake zemlje, a predstavlja idealan model za »obiteljski posao« na obiteljskim gospodarstvima u regijama koje su pogodne za uzgoj navedenih kultura. U našim uvjetima je stoga još uvijek mali broj proizvođača koji su u stanju ulaziti u ovakvu proizvodnju, tim više što u velikom broju slučajeva nema odgovarajuće potpore države, a sami proizvođači nisu spremni na interesno udruživanje i stvaranje jakih udruga koje bi zastupale njihove specifične interese na tržištu i pred organima državne vlasti.
IZVOZ KUNIĆA: Uzgoj kunića na ekstenzivan način odavno je udomaćen kao dopuna prehrani ljudi sa sela. Međutim, suvremeni uzgoj ovih životinja može osigurati egzistenciju obitelji ili biti značajni dodatni izvor zarade, uz relativno malo uloženoga rada. Primjer uspješne proizvodnje zasnovane na uzgoju ove životinje jest poduzeće »Kunis« d. d. iz Bošnjaka, koje ima vlastitu farmu za uzgoj kunića, te vlastitu klaonicu i pogon za proizvodnju smjesa za tov kunića. Ova firma meso kunića izvozi u Italiju, a mladunčad u Mađarsku. Kao dopunu vlastitom uzgoju kunića, oni nude ugovaranje proizvodnje zainteresiranim obiteljskim gospodarstvima. U okviru tog ugovora poduzeće »Kunis« prodaje obiteljskom gospodarstvu kvalitetno matično stado, opremu za uzgoj i hranu sigurne kvalitete, a za proizvodnju pod navedenim uvjetima garantiraju otkup utovljenih kunića za poznatog kupca po europskim cijenama. Radi se o francuskoj pasmini »Hy-plus«, bijele boje, čiji tovljenici za 80 dana dostižu do 2,80 kilograma težine. Uz postojeće iznose poticaja u Hrvatskoj (10 kuna godišnje po ženki), te uz matično stado od 550 ženki, jedan djelatnik može za sedam sati rada obaviti sav posao njege i hranjenja životinja, te zaraditi pristojnu plaću. Jedna ženka ovih kunića ima do 50 mladih godišnje, pa je moguće na jednom obiteljskom gospodarstvu uzgojiti do 77 tona mesa kunića »žive vage«. Problem kod držanja ovako velikog broja ženki su kapaciteti, koje većina današnjih obiteljskih gospodarstava ne posjeduje. Granica rentabilnosti u uzgoju spustila bi se na samo 200 ženki, ako bi se poticaji isplaćivali po tovljeniku (3,5 kuna), a ne po ženki kao do sada. I kod ove proizvodnje se početna ulaganja (zgrade, kavezi) relativno brzo vraćaju, te uz siguran otkup mogu biti stalni izvor prihoda za obiteljsko gospodarstvo na dulji rok, za što već postoje iskustva iz prakse u Bošnjacima.
