Arhiv tekstova
Obrt za oštro oko i mirnu ruku
Josip Silađev – Gundur, umirovljenik, rođen 1926. godine u Sonti, po profesiji je krznar. Zanat koji je u izumiranju, zanat koji graniči s umjetnošću. Zanat kojega je Josip odabrao iz nužde po principu – daj što daš.
»Na zanat sam otišao 1939. godine, neposredno pred svršetak šestog razreda«, priča Josip Silađev. »U vrijeme prije Drugog svjetskog rata Sonta je bila selo sirotinje. Bilo je puno djece, puno gladnih usta. O školovanju se nije moglo niti sanjati. Roditelji su davali djecu ‘u službu kod Švaba’ u obližnja mjesta, a samo rijetki sretnici dospjeli su do izučavanja zanata. Imao sam sreću da budem jedan od njih. Posredovanjem šogora uspio sam otići na zanat kod krznara Antuna Vorgića u Bač. U to vrijeme ni šegrtovanje nije bilo za sve isto. Ukoliko su roditelji bili imućniji i sami odijevali i hranili dijete, šegrtovanje je trajalo tri godine.
Kako sam otišao iz sirotinjske obitelji s petero djece, roditelji su me dali kod majstora na ‘pranje, krpanje i hranu’, a kako je to netko morao odraditi, u tom slučaju je šegrtovanje trajalo četiri godine. Šegrtska, tzv. stručna produžna škola, trajala je tri godine. Sustav školstva bio je posve drugačiji no danas. Teoretsku nastavu imali smo tri dana tjedno i to u kasnim poslijepodnevnim ili večernjim satima. Takovu satnicu isforsirali su majstori preko svojih strukovnih udruga, kako bi šegrti što više bili na poslu. Nakon šegrtovanja i odslušane nastave polagali smo pomoćnički ispit i dobili zvanje KV radnika.
U to vrijeme Bač je bio zanatsko i trgovačko središte. Većinu žitelja činili su Nijemci i Hrvati. Sjećam se da je Nijemaca bilo više, ali su Hrvati bili veće gazde. Iako nas je na izučavanju zanata bilo iz svih krajeva Jugoslavije, nije bilo ni nagovještaja međunacionalnih sukoba. Doduše, znali smo se sukobiti, bilo zbog djevojaka, bilo iz nekog drugog razloga, no to je bilo kratkotrajno, bez mržnje, čisto mladalačko ‘ispucavanje energije’. Sve u svemu, Bač mi je ostao u jako lijepom sjećanju – tamo sam proveo najbezbrižnije godine, tamo sam od djeteta izrastao u čovjeka. Majstor me je ‘oslobodio’ 1943. godine, nakon čega sam otišao u partizane. Po povratku iz rata zaposlio sam se u Staparu kod majstora Brajića, da bih se 1947. godine vratio u Bač kod svojega staroga majstora.«
OD ŠUBARA DO BUNDI: Josip je u Baču ostao sve do ženidbe 1949. godine, kad se i definitivno skrasio u rodnoj Sonti, gdje je nakon polaganja majstorskog ispita 1951. godine otvorio obrtničku radnju u kojoj je radio sve do umirovljenja 1980. godine.
»Radilo se teško, posao krznara je naporan. Kože smo štavili ručno, bez ikakvih pomagala. Prije štavljenja u bačvama, kože bi se morale dobro oprati, očistiti ‘na fino’, ostrugati od eventualnih ostataka komadića mesa. Nakon štavljenja išle bi na farbanje, pa tek onda na šivenje. U radnjama smo šivali šubare, pršnjake – kako muške, tako i ženske, bunde, čakšire, opaklije. Omiljeni dio mojega posla bila mi je izrada šarenih pršnjaka. Nije tu bilo nikakvih šablona, nikakvih pomagala. Na koži bih narisao šaru rukom, a potom je uslijedila fina obrada – vezenje kožnim trakicama, bojanje, umetanje minijaturnih zrcala. U poslu je bilo puno konkurencije, pa smo se natjecali tko će ljepše išarati pršnjak. Ovakvi pršnjaci bili su osobito traženi za Božić. Žena koja je držala do sebe, na polnoćku je išla u novom pršnjaku.«
SVAKI PROIZVOD – UNIKAT: Josipu je supruga Marica vjeran životni i profesionalni suputnik. Susjedi nikad nisu imali priliku čuti povišene tonove od njih: »Moja Marica mi je uvijek bila najveći prijatelj i oslonac u životu. Proživjeli smo miran, ugodan obiteljski život, a kad god sam u radnji bio u stisci s vremenom, ona mi je bila najveća pomoć. Izrodili smo dvoje djece: sina Vinka, koji je liječnik specijalist interne medicine uposlen u Domu zdravlja u Apatinu i kćer Amaliju, diplomiranu ekonomisticu. Imamo četvero unučadi, a za mene i moju Maricu najveći je blagdan kad se cijela obitelj okupi kod nas.«
Josip je, osim obitelji, odan i Bogu: »U crkvu idem redovito, svake nedjelje i na svaki veći blagdan. To mi je duševna hrana – čovjek u nešto mora vjerovati. Politikom se nikad nisam bavio, ona nam je i donijela sve zlo koje nas je snašlo. Uvijek u životu na prvom mjestu su mi bili obitelj i posao. Radio bih ja pomalo i danas, no za moj posao je potrebno oštro oko i mirna ruka, a u mojim godinama toga više nema. Imam još nekoliko svojih proizvoda, ne znam da li bih ih želio prodati ili ne. Svaki taj proizvod je unikat, u svakoga je uloženo puno sati rada i strpljenja. Ostavit ću ih djeci, neka oni vide što će s njima.«
