Arhiv tekstova

Dvanaestog siječnja 1917., na poleđini jedne od tri fotografije koje je poslao vojnik austrougarske vojske je započeo pismo svojima u Sontu:

»Faljenisus, moji roditelji, ja sam dobro, živ i zdrav. Tako i vama željim od Boga sriću i zdravlje svima. Poslo sam vam tri slike. Pišite kako možete...«

Na fotografiji vidimo vojnike austrougarske vojske u trenucima opuštanja. Ovo je grupa nadređenih i običnih vojnika. Mnogi  nose na prsima kolajnu, znak da su se  istakli ili u vojnim disciplinama ili u ratovanju. Prvi svjetski rat je bio u tijeku. 

 

Kuhanje po vojvođanski

 

Vojnici se odmaraju u pravom smislu te riječi. Opušteni su i nasmijani. Neki su skinuli vojničke kape. U rukama drže čaše s pivom i čini nam se da će svakoga časa nazdraviti sebi i nama. Tu je i bubnjar i trubač bez kojih se, dakako, nije moglo. U sredini fotografije sjedi vojnik iz Sonte, Franja Miloš, Abelov (1886. – 1959.), glavni kuhar u ovoj skupini, autor gore navedenoga pisma i sudionik ove fotografije. Iza vojnika se nazire kuhar pomagač. Ispred Franje je lonac iz koga se diže para, te se da zaključiti da je ručak zgotovljen.

U austrougarskoj vojsci se kuhalo onako baš po naški, tj. vojvođanski. Bilo je tu paprikaša, sataraša, graha, kuhanoga tijesta na sve moguće načine uz dodatak raznoga voća ili povrća. Kako je Franja i u svome domu u Sonti bio vješt u pripremanju jela, u vojsci je odmah raspoređen u kuhinju. Pošto su nadređeni bili vrlo zadovoljni jelima koje im je Franja pripremao postao je glavnim kuharom. Star je tridest jednu godinu što nam govori da je bio vojnik rezervista. Naime, u Austrougarskoj Monarhiji, svi vojno sposobni muškarci od 18 do 42 godine su bili obavezni se odazvati na vojni poziv. Rok služenja u redovitoj vojsci je tada trajao tri godine, a započinjao je s dvadeset jednom godinom. Rezervni rokovi su se produžavali ili smanjivali u zavisnosti od političke krize.

Naslonjena na lonac je tabla s podacima: 10/23 Komp 1908-beli öreg csontok. Mogli bismo prevesti otprilike ovako: 23. X branša 1908, Stare kosti. Što bi ovaj datum mogao značiti nisam mogla doći do podataka. U povijesti Mađarske ovaj datum je poznat po ostavkama premijera Vekerlea i savjeta ministara. Obilježava se kao početak nestanka Austro-Ugarske Monarhije. Početkom listopada iste godine (6. X. 1908.) je anektirana Bosna i Hercegovina.

Franja je tijekom rata (1914. – 1918.) bio ranjen u leđa. Ispod lijeve lopatice, tijekom života je imao otok koji ga je svakodnevno svrbio, a na promjene vremena bolio. Često je od svojih bližnjih tražio da mu masiraju leđa.

 

Seoski žbiri

 

Došavši iz rata, nakon oporavka nastavio je raditi na svojoj zemlji. Radio je vrijedno sa svojima ukućanima, te je imao dva konja, krave, svinje i živinu. Važio je za uglednoga paora. Živio je mirnim seoskim životom, preživio i Drugi svjetski rat nadajući se da su loša vremena iza njega. Ali, na ove prostore u tek stvorenoj državi Jugoslaviji došle su godine OBAVEZA. Seoski žbiri su prokazivali i »čistili« tavane, vajate, trapove, svinjce, kokošinjce... Obično domaćini nisu bili u stanju količinama hrane zadovoljiti propise, mada su isporučili sve žito, stoku i drugu hranu državi. Poslije ispunjenja ili neispunjenja OBAVEZA svojoj djeci su mogli dati samo proju (kukuruzno brašno), krumpir, crni luk, ciklu i slično u nedovoljnim količinama.

Među onima koji su državi »zatajili« je bio i naš Franja, glavni kuhar jednog dijela austruogarske vojske. Bio je odveden u zatvor, odnosno, na prisilni rad, prvo u Sombor, a zatim u Titel. Po sjećanju potomaka, na prisilnomu radu je proveo šest mjeseci. Kući nije došao niti jednom, samo je supruga dobijala u određenim periodima dozvolu da mu donese čistu preobuku. Potomci se također sjećaju da mu je supruga predavala robu na mjestu gdje je radio. Na otvorenom prostoru bez ikakvoga zaklona radi preobuke.

I dobro i zlo prođe. Franja je bio pošten i naočit čovjek. Čovjek »na oku i iroš«, kako su žene znale reći. Ostavio je potomke, dva sina i dvije kćeri i četrnaestoro unučadi. Do kraja života je volio prirediti kakvo kulinarsko umijeće. Naročito je to radio zimi, kada su ženska čeljad zauzeta prelima, tkanjem, predenjem i pletenjem. Zimi zemlja miruje, konji su u štali nemirni, pa ih valja prokaskati u selu i oko sela. Kad bi se vratio kući, zasukao je rukave i pripremio večeru za svoju obitelj, koja je imala za njega samo riječi pohvale.