Arhiv tekstova
Perspektivni nogometaš
SONTA – Osamnaestogodišnji Srđan Vidaković, skroman mladić, rođen i odrastao u Sonti, od ove sezone je nogometaš osječkog NK »Metalac«, člana II. hrvatske nogometne lige. Dvodnevnu pauzu u radu kluba iskoristio je za posjet roditeljima, majci Evi i ocu Siniši. Nogomet mu je i omiljena igra i omiljena tema u razgovoru. Od kad zna za sebe, omiljena igračka bila mu je nogometna lopta. »Prvu loptu kupio mi je otac još kad sam prohodao. Od tad mi je loptanje bilo skoro jedina zabava. Kako sam odrastao u ulici u kojoj je bilo dosta djece, španali smo na male golove od jutra, do večeri, bilo je pocijepanih hlača i majica, bilo je modrica, ožuljane kože, a katkad i razbijenih nosova, no, što je to prema užitku kojega nam je pružala ova igra?« kaže Srđan.
Nogometom se organizirano počeo baviti od 3. razreda osnovne škole u pionirskoj ekipi NK »Dinamo« iz Sonte. Njegova nadarenost nije prošla nezapaženo, od 8. razreda dobiva angažman u NK »Mladost« iz Apatina. »Bilo mi je lijepo u matičnom »Dinamu«, no, moje su ga ambicije prerasle, osjećao sam da mogu više. Prihvatio sam poziv iz »Mladosti«, putovao sam na treninge u Apatin. Istodobno putovao sam i u Sombor, gdje sam svršio srednju tehničku školu. Tri godine sam igrao za kadete »Mladosti«, a u prošloj sezoni odigrao sam i desetak utakmica za prvu ekipu«.
Ljetos je došlo do prekretnice u karijeri ovoga perspektivnoga nogometaša. Na njegovu adresu stigle su ponude prvoligaša »Osijeka«, te drugoligaša »Metalca«, a »Mladost« mu je nudila dvojnu registraciju, s obvezom nastupanja za NK »Tavankut«. Srđan se opredijelio za selidbu u Osijek. »Nisam dvojio ni jednoga momenta. Još uvijek sam srednjoškolac, upisao sam četvrtu godinu srednje prometne škole, smjer tehničar prometa. Pristupio sam drugoligašu »Metalcu«. Čim napunim 18 godina, potpisat ćemo profesionalni ugovor. Još ove sezone imam pravo nastupanja za juniore, a već sam nastupao i za prvu ekipu«, kaže Srđan.
Na utakmici juniora protiv vinkovačke »Cibalije« Srđan je proglašen igračem utakmice. »Krenulo mi je dobro. Već u ‘Mladosti’ sam navikao na naporne treninge, tako da nisam imao nikakvih problema oko adaptacije. Treniramo svakodnevno po dva puta, trener Milan Burišić od nas puno traži, no, zato smo maksimalno pripremljeni za naporne utakmice. Publika me je lijepo primila, a suigrači su mi maksimalno pomogli da se brzo adaptiram. Nisam zamijetio da među dečkima ima zavissti, koja je u velikoj mjeri bila prisutna u apatinskoj »Mladosti«. U klubu imam sve uvjete za nesmetan razvoj, od smještaja i ishrane, do ponude za potpis profesionalnog ugovora«.
Planiranje budućnosti veže isključivo za nogomet. »Nogomet je moj život, moja perspektiva, volio bih se prvo odužiti svojemu sadašnjemu klubu, od samoga dolaska su izuzetno korektni prema meni. Želio bih se u budućnosti oprobati i u I. hrvatskoj nogometnoj ligi, a tko zna, možda jednoga dana negdje u inozemstvu«.
Majka Eva se raduje svakom Srđanovom dolasku u Sontu i kaže: »Kako je Srđan jedinac otišao, prazna mi je kuća. Navikla sam na njegove prijatelje, na mladalački smijeh u ovoj kući, sad je to odjedanput utihnulo. Tješi me samo to, što znam da mu je prijeko osigurana bolja budućnost nego što bi bila ovdje«. Otac Siniša na sinovljev uspjeh je s pravom ponosan: »Od mladih dana volio sam nogomet i glazbu. Mojoj sreći nije bilo kraja kad je postalo izvjesno da će mi sin izrasti u dobroga nogometaša. Mislim da mu je prijelaz u Osijek bio pravi potez, a moje najveća želja je da Srđana jednoga dana vidim u dresu ‘Vatrenih’«.
