Arhiv tekstova
Tvornice u rukama Mađara i Židova
Jesen 1918. godine, kraj četverogodišnjeg ratnog sukoba, čije su linije borbi i fronti bile udaljene od Subotice, a koji ipak nije poštedio ni ovu regiju gubitaka, kako u ljudskim žrtvama tako i materijalno-ekonomskim – donosi splet vojnih, političkih, diplomatskih, državno-pravnih akcija, izraslih na valu poraza Centralnih sila, raspada Austro-Ugarske Monarhije, a usmjeravanih težnjama sila pobjednica da uspostave novu geopolitičku kartu i ovog dijela Europe, koje će bitno odrediti i daljnju sudbinu ovih prostora.
Lokalni popis stanovništva obavljen 1919. godine za potrebe Pariske mirovne konferencije donosi podatke o ukupno 101.286 stanovnika, od toga: Bunjevaca – 65.135, Srba – 8.737, Mađara – 19.870, Nijemaca – 4.251 i Židova – 3.293. Po tim podatcima o načinu gospodarenja, živjelo je od poljodjelstva 79.593 (»zemljodilaca«), 4.249 od obrta, 1.242 od trgovine, od činovničkih plaća 2.492, a od slobodnih profesija 458, i 13.253 od drugih izvora. Po konfesiji je bilo 87.655 rimokatolika, 8.582 pravoslavnih, itd. Po prethodnim rezultatima prvog državnog popisa od 1921. godine Subotica broji 101.857, a po konačnim 90.961 stanovnika. Razlika se djelomice objašnjava smanjivanjem teritorija grada, gubitkom dijelova Tompe i Kelebije. Indirektnim načinom može se doći do broja pripadnika hrvatskog nacionalnog korpusa (Hrvata – Bunjevaca, Šokaca), kojih ima 53.864. Sljedeći državni popis je izvršen 1931. godine. U njemu se po prvi puta našla rubrika – Hrvat. Njihov broj u Subotici je iznosio 900, a broj Bunjevaca 44.892, Srba 10.054, Mađara 39.108 itd, od ukupno popisanih 100.058. Po tim podatcima udio populacije hrvatskog nacionalnog korpusa iznosio je od 65 posto u 1919. do 50 posto 1921., odnosno 45 posto u 1931. godini. Kakav je bio njihov udio i zastupljenost u industriji?
AKCIONARSKA DRUŠTVA: Po sumarnoj evidenciji »Udruženja zanatlija« u Subotici je bilo 27 tvorničara. U 1935. godini bilo je 1.642 obrtnika. Obrtnici su radi zaštite svojih interesa od države tražili pokraj zaštite i poboljšanja svoga položaja i mjere protiv konkurencije »velike industrije«.
Broj tvornica u Subotici je 1921. godine iznosio 21, od toga je bilo 12 u obliku dioničkih društava i 9 u inokosnom vlasništvu. Njihov broj (industrijskih poduzeća) je 1933. godine povišen na 66, a od toga je bilo 9 mlinova, 12 tiskara, 2 parna kupališta, 4 ciglane i 39 firmi drugih struka. Za 1935. godinu postoje podatci o 61 tvornici.
Stalež industrijalaca, kao jedan od dijelova subotičke društvene elite, angažirao se i u čitavom nizu izvanstrukovnih društava i udruga, kao što su bile masonske lože, Rotari klub, razna sportska, humanitarna ili dobrotvorna društva.
Gospodarstvenici, a posebno industrijalci, činili su tako i znatan dio članova u slobodnim zidarskim ložama u Subotici. Iz perioda Monarhije postojala je loža »Alkotás« (Stvaranje). Od 1929. godine javlja se i loža »Stella Polaris« (Sjeverna zvijezda), da bi se 1934. godine javila i jedna čisto židovska – »Matuad Jad«.
Forma akcionarskih (dioničarskih) društava prevagnula je i u subotičkim firmama, koje su se mogle svrstavati u industrijske. Osnovna je definicija akcionarskog društva – da se ono određuje kao društvo koje se osniva s unaprijed utvrđenom glavnicom, koja je razdijeljena u određen broj akcija (dionica) jednake vrijednosti i u kojem sudionici sudjeluju i odgovaraju svojim ulozima. Ono nije skup osoba, već pravna osoba – udruženje kapitala, izraženog u nedjeljivim jedinicama koje se nazivaju akcije i koje su alikvotni dijelovi cijele glavnice. Akcije glase na donositelja, premda su mogle glasiti i na ime.
Radi lakšeg praćenja izvršeno je grupiranje po industrijskim granama. A u tim okvirima analiziraju se firme koje rade i djeluju, kao i vlasnička struktura.
TEMELJI GRAĐEVINSKE INDUSTRIJE: U okviru građevinske skupine postojao je niz poduzeća ove grane, koja su bila osnovana još krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada se Subotica ubrzano izgrađivala. Ona će uz nove firme, osnovane poslije 1918. godine, činiti temelje građevinske industrije u gradu. Svih 6 ciglana, koje će raditi u međuratnom periodu, osnovane su prije 1918. godine. Sve su bile u inokosnom vlasništvu, a njihovi vlasnici osobe mađarske ili židovske narodnosti. Prve ciglane u Subotici osnovali su ing. Titus Mačković 1879. i Mihajlo Prokeš 1886. godine. Nakon rata započele su s radom sljedeće firme: »Bačvanska tvornica cementne robe i građevno d. d.« (1919. godine), »Labor d. d.« (1922.) i »Deoničarsko društvo za podizanje stanova« (1928.). Ta poduzeća su spadala u industrijska, a subotička filijala »Srborita« i »Primarius«, bila su manjeg opsega. U kamenorezačkoj firmi braće Löwy, koja je još 1892. godine započela s obavljanjem obrade kamena u svojoj radnji, a koja je 1906. prerasla u dioničarsko društvo, a od 1925. godine nosi naziv »Industrija mramora i kamenoreza«, kada je glavnica iznosila 250.000 dinara podijeljenih u 250 dionica, javlja se i akcionar Vjekoslav Glavina s 10 dionica. Pokraj radionica i prodavaonica u Subotici imali su i filijalu u Somboru i skladišta u Novom Sadu, Senti, Kuli, Srbobranu, Tormi, Osijeku i Inđiji. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata poduzeće je demontirano i prenijeto u Beograd.
U »Komanditnom društvu Trud«, osnovanom 1940. godine za izvođenje građevinskih poslova sudjelovali su inženjer Petar Majoroš, te Antal Jurak i Jakša Damjanov.
Kao akcionari osnivači dioničarskog društva »Kolarit« bile su istaknute ličnosti: dr. Vladislav Manojlović, kraljevski javni bilježnik, Nikola Tabaković, podgradonačelnik, Milan Damjanović, tajnik Udruženja trgovaca i industrijalaca, dr. Ivo Milić, profesor Pravnog fakulteta, Ivan Fratrić, Milivoj Nićin, trgovac i Franjo Levi, ravnatelj banke. Osnivački kapital je iznosio 500.000 dinara.
Centrala beogradske firme »Srborita«, koja se bavila izradom »srborita«, impregniranog, katraniziranog krovnog papira, asfaltnih materijala za izolaciju i asfaltiranjem, otvorila je filijalu u Subotici 1937. godine. To je bilo stovarište, ali i radionica. Radila je s 11 radnika i nije upotrebljavala motorni pogon. Kao suvlasnik u firmi javlja se Ivan Fratrić.
U cijelosti osobe hrvatske nacionalnosti imale su minimalnog udjela u građevinskoj industriji Subotice, tek kao sitni dioničari ili suvlasnici manjih poduzeća.
Nastavit će se
