Arhiv tekstova
Žigmund Luksemburški
Urotu su vodila braća Horvat iz Vukovske županije te vođe ivanovaca – prior iz Vrane – a uz njih su stali i mnogi hrvatski, slavonski i mađarski plemići. Uspjesi braće Horvat i njihovih saveznika u prvoj godini građanskoga rata prinudili su Žigmunda da se dobro pripremi, pa je buna je bila ugušena tek nakon niza bitaka. Uslijedilo je krvavo razračunavanje s urotnicima.
ODMAZDA KOD DOBORA: Svećenstvo nije bilo zadovoljno Žigmundovom politikom, kao uostalom ni plemstvo. Nastavak građanskoga rata nije pogodovao ni razvoju trgovine i zemlju je obuzimalo nezadovoljstvo. Zabavljenom stanjem u Slavoniji i Hrvatskoj, Žigmundu je promaklo osnaženje bosanskih velikaša, osobito Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Nakon pobjede 1394. godine, uslijedila je odmazda nad Ivanišom Horvatom i tridesetak hrvatskih plemića kod grada Dobora.
KRVAVI SABOR U KRIŽEVCIMA: Želeći se istaknuti u borbi protiv Osmanlija i pokazati svoju snagu, Žigmund je otišao u rat, no 1396. godine strahovito je poražen kod Nikopolja. Vidjevši da gubi bitku, Žigmund je zbacio sa sebe znakove kraljevske vlasti i obukao skromnu vojničku košulju, te s nekolicinom preživjelih vojnika otplovio na splavu Dunavom. Budući da se o njemu dugo ništa nije znalo smatralo se da je poginuo. Međutim, Žigmund se preko Carigrada i Dubrovnika vratio u Hrvatsku i sazvao sabor u Križevcima. Ondje je sasjekao 20. veljače 1397. godine Stjepana Lackovića i pogubio ostale pristaše protukralja Ladislava Napuljskog, a događaj je ostao zapamćen kao Krvavi sabor križevački.
PREDAJA DALMACIJE: Nakon sabora u Križevcima hrvatsko se plemstvo udaljilo od Žigmunda. Bilo je jasno da će sljedeći korak biti obračun s hrvatskim i bosanskim plemićima. Najmoćniji među njima bio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojega je Žigmund porazio, a nakon toga je pogubio (u Doboru 1406. godine) većinu bosanskih plemića. Zastrašeno surovim Žigmundovim postupcima, plemstvo se prestalo buniti. Kada je Ladislav Napuljski vidio da od njegova kraljevanja neće biti ništa, pokušao je izvući barem materijalnu korist te je 1409. godine prodao Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata. Žigmund, međutim, nije poduzeo ništa. Umjesto da vrati dalmatinske gradove i otoke, Žigmund se 1415. godine obrušio na Bosnu, a 1419. na Češku. Venecija je do 1420. godine postala gospodaricom cijeloga Jadrana, osim Hrvatskoga primorja, Senja i otoka Krka te nekih posjeda u Dalmaciji. Širenje Venecije bio je za Hrvate velik politički gubitak, koji se snažno osjetio na gospodarskom padu hrvatskih zemalja.
