Arhiv tekstova
Čovjek na vlasti – pravi čovjek?
Vratio sam se iz Srijemske Mitrovice. Slavili smo 1700. godišnjicu mučeništva Srijemskih i Panonskih mučenika. Bilo je veličanstveno. Nakon toliko stoljeća njihova imena i njihov spomen živi i danas. Živi u onima koji znaju »nadživjeti« vrijeme. Slavili smo one, koji se nisu prodavali. Čija je norma bila ispravna savjest i ono što su činili iz čista srca i ljubavi. Zgodno je rekao između ostaloga, predsjedatelj slavlja, nadbiskup Milanski kardinal Tettamanzi: svaki je čovjek u životu izvrgnut napasti koja najprije počiva u njegovoj sebičnosti, a onda napasti koja dolazi izvana, a to je zavođenje i česti postupak onih koji su na vlasti da im se klanjamo »kao bogovima«. Ovi mučenici znali su biti nesebični, pravedni i znali su se oduprijeti onima koji su ih vlašću htjeli kupiti ili otkupiti. Taj susret me je nadahnuo da sa vama podijelim jedno razmišljanje – zašto nema među nama više tako spremnih ljudi – slijediti svoju savjest – kao u ono vrijeme. Vjerojatno zato što nemamo pravu prosudbu ni o sebi ni o drugima.
Svi smo redovito jednostrani. Reagiramo prema trenutačnom dojmu, a ne prema svestranom pogledu na neke događaje ili neku osobu. Povede li se u nekom društvu razgovor o određenoj osobi, vidjet će se kako je svatko drukčije doživljava, kako je svatko na svoj način procjenjuje i prema njoj zauzima stajalište. Netko je u novinama pročitao nešto negativno o toj osobi i već će zauzeti negativan stav, netko drugi je pročitao neki njezin članak ili nešto što mu se nije svidjelo i već prema njoj zauzima rezervirani stav. Treća osoba je možda doživjela vrlo srdačan susret s njom i ona je oduševljena, misli daje to najbolja osoba na svijetu. Netko je čuo kako je ta osoba nekom pomogla karitativno ili uopće na ljudski način te je drži vrlo solidnom i dobrom. Netko je slušao njezin govor i taj govor je sjeo u njegovo srce, bio je razložan, razuman i trijezan te misli da je to osoba širokih pogleda, razboritog nastupa i odmjerenog argumentiranja i gledanja na život. Tako ćemo, govoreći u društvu o samo jednoj osobi, doživjeti raspon od oduševljenja do totalnog razočaranja, od osude do uzdizanja u nebeske visine.
LJUDI NEMAJU OBJEKTIVAN SUD: Očito je da ni jedno ni drugo stajalište nije u redu. Ne može ista osoba u jednom tako malom društvu doista biti istodobno i zla i dobra, najbolja i najgora, ne može biti i dostojna odbacivanja i dostojna da je se proglasi svetom. Očito je pravi sud uvijek u sredini.
Ne možemo se i ne smijemo osloniti samo na ljudsku prosudbu. Tko se razočara i prepusti depresiji zato što je netko o njemu napisao nešto negativno, zato što ga je netko optužio ili ogovarao, zato što ga netko nije pohvalio, taj je još naivniji od svojih kritičara. Tko pak podiže svoju glavu u pomisli kako je velik i silan jer je netko o njemu napisao dobru kritiku, jer ga je netko pohvalio, jer mu je država ili Crkva dala neku nagradu, jer je čuo kako mu prijatelji plješću, jer se podigao na neki položaj, taj je naivan jer zaboravlja da će mu isti koji mu danas plješću sutra vikati: »Dolje s njim!«
Oslanjati se na ljudske sudove, na ljudsku pohvalu ili pokudu, jednako je pogrešno. Ljudi reagiraju prema trenutačnom raspoloženju, prema onome što od nas očekuju, prema onome što im se sviđa ili ne sviđa, prema onome što su čuli ili nisu čuli, što se ogovaralo ili kako se govorilo u nekom društvu, pa stoga nikada nisu potpuno objektivni. O nama ljudi ne mogu nikada izreći objektivan sud. Što god ljudi kažu o nama, treba prihvatiti s rezervom.
Kakav je onda pravi sud o nama? Samo čovjek koji se ne oslanja na pohvale ili ogovaranja ljudi, koji ne očekuje ni aplauz niti nagrade, čovjek kojemu ništa ne znače ljudski govori, nego svaki dan radi ono što je pravedno, koji se trudi napraviti svoj posao, koji svaki dan ispituje svoju savjest i svaki dan zahvaljuje Bogu za komadić novog života, samo čovjek koji se trudi činiti pravdu, razgovarati s Bogom, voljeti čovjeka, razumjeti ga i praštati mu, uvijek će biti pošten, dobar i dobro suđen. Taj sud će donijeti najprije njegova savjest, a onda Bog. Zato, onakvi smo kakve nas vidi Bog, a ne ljudi. Nismo ni onakvi kakve sami sebe vidimo, jer smo i mi skloni različitim raspoloženjima i stoga se jedanput procjenjujemo ovako, a drugi put onako.
Depresija je znak da smo krivo procjenjivali sebe. Samosažaljenje je znak da smo se počeli oslanjati na ljude i slušati njihove govore. To je očit znak da smo se spustili u niske, male, zemaljske sfere, da smo prestali raditi pošteno i pravedno, da smo se udaljili od Boga, da smo prestali moliti. To je znak da smo postali naivni, ograničeni i da smo prestali voljeti sebe. Ako postanemo oholi ili ponosni zato što nas je netko pohvalio, što smo postali članovi akademije, fakulteta, nekog gremija i društva, što nas je netko izabrao u svoje redove, što smo dobili nagradu i odlikovanje, na krivi se način uzvisujemo i to će nas baciti još jače na tlo čim dođe prva kritika, čim nas netko ne bude volio, čim ostanemo sami, napušteni, jer to nije pravi sud o nama.
ŽIVJETI IZNAD GLASINA I ZLOBE: Da bi čovjek bio zdrav, potreban mu je Bog. Da bi čovjek mogao svestrano raditi i biti sretan, potrebno je da ne sluša glasine ljudi, da radi dobro svaki dan, obavlja svoje dužnosti, da ljubi i oprašta. No da bi mogao ostati na toj razini treba svaki dan imati trenutke sabranosti u kojima će se osloboditi zemaljskih misli i uzdići na višu razinu, na proplanke vječnosti, duha i već će biti slobodan za prave poslove i čekat će ga nagrada, pohvala njegove savjesti i vječnosti.
Još jedan doživljaj iz Srijemske Mitrovice: Grad se uglavnom trudio biti spreman za ovo veliko slavlje. Bilo je puno uslužnosti i dobre volje. Ali bilo je i provokacija. Kuda je prolazila procesija, nakon što je već ulica zatvorena, neki su vlasnici lokala ili kuća stavili smeće pred kuću. Jadni, nisu ni znali da su time stavili pečat u koje kulturološko vrijeme spadaju. Taj prezir ili bojkot bio je samo znak njihove slabosti. Sada razmišljam o našem gradu. Pregovori, dogovori, raspoređivanje odgovornosti u organima vlasti. Da li itko razmišlja i da li se istinski boji da će iznošenje smeća i krivi sudovi o drugima dati potpis identitetu onoga koji tako nešto radi a ne onoga o kojem se radi. Zar uistinu treba dovesti u pitanje sve odgovorne, savjesne i stručne ljude samo zato što ne pripada ovoj ili onoj stranci? Kada ćemo naučiti da je najveća vrednota čovjek s kojim se može razgovarati, dogovarati i raditi? Ovom gradu su potrebni radnici i suradnici, a ne zaboravimo da su za ovaj Grad mnogi, koje se sada ogovara, činili i učinili jako puno.
Potrebno je zaštititi se od onoga što nas ubija i bježati u ono što nas oživljava.
