Arhiv tekstova
Čantranje (2.)
Tekst, koji je objavljen u prošlom broju iz mladalačkog kuta, polučio je i adekvatan generacijski odgovor od strane jedne mame, koja je poželjela replicirati u namjeri pojašnjenja osporavanog komunikacijskog oblika. Sljedeći redovi u biti su još jedan dokaz nepresušne materinske ljubavi:
Život nas uči kroz svoje različite faze, htjeli mi to ili ne, na različita poimanja događanja i osobnih stavova, i na taj način vrijeme sve više postaje dragocjeni faktor s kojim treba veoma mudro i uspješno upravljati – koliko je to u našoj moći… Iz toga proizlazi da svako doba ima svoj »trenutak«, i mi imamo različita viđenja o onome što smo i kako nas drugi vide…
U konkretnom tekstu, od prije tjedan dana, riječ je o tinejdžerici koja vidi samo posljedicu. Reakciju prečesto iscrpljene majke, umorne od svakodnevnog posla i ekstra popodnevnog oduševljenja uzaludnim upućivanjem svog djeteta da barem na neki način učestvuje u svojim, doduše malim obvezama, koje će vremenom napuštanjem kuće dobiti puno veću dimenziju… Djevojke nisu svjesne da im je, dok idu u školu, jedina obveza da uče, održavaju red u svojoj sobi i eventualno odu do samoposluge… Da ne telefoniraju beskonačno, a ako izađu van (s dečkom?) ne bi trebale izostati dugo… Sva ta prodika ima i svojih čari, no, na žalost, toga mi majke postajemo svjesne, ali i suviše kasno…
Da ne bude zabune, nisam majka tinejdžerice na čiji tekst dajem svoj sud, već majka djevojčice od jedanaest godina koja još nije ušla u »fazon« spomenute cure, ali je na dobrom putu…
Imam tridesetak godina i kao da je jučer bilo u mojim komentarima na kćerino odgovaranje: »Dobro mama, pusti me, oprat ću zube poslije serije; očešljat ću se prije škole; da, stišat ću glazbu… i slično. U kćeri prepoznajem samu sebe i potpuno sam nemoćna nad naslijeđenim genima, pa mi se i čini, iskreno rečeno, da je riječ o »igri bez granica« u jednom procesu koji može samo da ublaži razuzdane hormone, koji u toj dobi jednostavno divljaju i bivaju neukrotivi. Istina je da donošenjem odluke o roditeljstvu preuzimamo odgovornost, koja vremenom prelazi u naviku, i naše ponašanje u nekim momentima biva zaštitničko, a da i ne primjećujemo da je vrijeme poodmaklo, tj. da je dijete steklo svoje stavove kroz školstvo, društvo, genetiku… Tempo života je takav da se obitelj vidi u kasne popodnevne sate, tako da vremena za neku dublju analizu bilo čijih postupaka imaju samo djeca! Roditelj, u silnoj brizi o stvaranju blagostanja i povoljnih uvjeta življenja za obitelj, biva u slobodno vrijeme postavljen na optuženičku klupu?!
Od nas se očekuje davanje, a od druge strane ono se ne podrazumijeva, tako da vapaj u pomoć kroz eventualno »čantranje« druga strana ne želi da shvati, jer bi na taj način bilo njihovo vrijeme nagriženo – oduzeto. Ako ih pošalješ po novine, slijedi: »Zar baš moram?…« Ako zamoliš da postavi stol, odgovor je isti! Vidite, s našeg majčinskog aspekta i mi smo u lošem položaju. Djeca to ne shvaćaju ili ne žele to učiniti, jer bi ih to »otkrilo« i stvorilo nove obveze ili odricanje od zadovoljstava, ali radi njihovoga dobra…
Sve ovo je jedna ista »istina« rastumačena s dva stanovišta. Razmislite djeco, možda bi vaše mame imale više strpljenja i razumijevanja kada biste nekad uradili sitnice koje osvajaju njihova srca… Iste te majke su u dubini duše djeca koja vole biti voljena, biti shvaćena, ali im spol određuje ulogu u životu i oduzima dobar dio vremena, koje bi utrošile s vama, ili, ukoliko to ne želite, sa svojim prijateljicama. Na taj način bi akumulirale energiju i bile razumnije s vama i ne bi bilo ponavljanja istih dosadnih tekstova koje vi nazivate čantranjem! Danas, sa svojih 36 godina, mislim da je čantranje molba upakirana u loš papir…
Otklonite ga nježnošću, iznenađenjima ili dobrotom. Vidjet ćete da svoju mamu i ne poznajete!
Dajte šansu roditeljskoj ljubavi.
