Arhiv tekstova
Dunav, rijeka razdvajanja i povezivanja
Veoma cijenjeni agronom u Općini Subotica, dugogodišnji uspješan direktor Peščarinih OUR-a Šup-ljak i Palić Josip Lindeman jedan je od rijetkih, koji je s prostora Vojvodine osnovao poduzeće, koje uspješno radi već šestu godinu u Belom Manastiru. Jedan je od prvih koji se zalagao da Dunav ne bude rijeka razdvajanja već rijeka koja će povezivati gospodarstva s jedne i druge strane.
Za Lindemana je odlazak u Beli Manastir bio na neki način povratak u rodni kraj, budući da su mu obiteljski korijeni u Baranji. Tvrtka, koja nosi njegovo prezime, bavi se poljoprivrednom proizvodnjom, pretežito kooperacijom s individualnim sektorom u nekoliko sela u Baranji.
EMOCIJE I INTERESI: Povratak u rodni kraj jednim dijelom bio je potaknut i emocijama, kaže Lindeman, ali ipak prvenstveno su odlučili gospodarski momenti.
»Živio sam u Subotici dugo, upoznao ljude i htio sam gospodarski povezati Baranju s Vojvodinom i uspostaviti gospodarske odnose na obostranu korist«.
Prema njegovim riječima, iako ni tamo ne teče med i mlijeko, ipak je situacija, okvirno gledajući, bolja nego u Vojvodini. Lindeman očekuje da će se za dvije-tri godine uspostaviti normalni uvjeti gospodarenja i suradnje s obzirom da se sada Hrvatska nalazi u jednom procesu preobrazbe i približavanja Europi, a što su procesi koji su započeti i u Srbiji.
»Problemi u poljoprivredi još uvijek postoje i u Baranji, a najveći problemi su još uvijek neriješeno vlasništvo, posebice kombinata ‘Belje’ koji još uvijek ‘šanta’, a on je srce Baranje i ako ne funkcionira ‘Belje’, ne funkcionira niti individualni sektor«, kaže Lindeman. Baranja je izuzetno bogata s aspekta klimatsko zemljišnih uvjeta, imamo uobičajeno dobre berbe i žetve, ali imamo niz problema oko otkupa i naši proizvodi završavaju s veoma niskim cijenama. Osim toga u Baranji je u tijeku proces okrupnjavanja zemljišnih posjeda, gdje mali i srednji proizvođači dolaze u tešku situaciju. U svijetu se zna što danas znači biti ozbiljniji proizvođač. U Europi je optimalna veličina posjeda 30 hektara, gdje se može normalno raditi i gospodariti. Tome težimo i u Baranji i upravo se vrši okrupnjavanje zemljišnih posjeda. Postoje ljudi koji su to već prepoznali i koji se bore za uvećavanje gazdinstva. U svakom selu sad već imamo ljude, koji rade na 100 do 200 jutara zemlje, što je već ozbiljnija proizvodnja. Oni su se modernizirali uz pomoć kredita tako da je tehnologija sada već na jednom višem stupnju i to je tendencija za dalje«.
Što se tiče sitnijih proizvođača, prema mišljenju našeg sugovornika, za njih je rješenje okupljanje oko zadruga, kako ne bi ostali potpuno nezbrinuti, jer je danas gospodariti na pet-šest jutara nemoguće. »Samo kooperacijom i organiziranjem zbirne proizvodnje može se osigurati dobivanje državnog poticaja jer se on daje samo ako je proizvodnja ozbiljnija i sigurnija. Osim toga ovo je i više socijalno pitanje te će, vjerojatno, država učiniti korak više da ti ljudi dobivaju socijalnu potporu«, kaže Lindeman.
TENDENCIJE U POLJOPRIVREDI: U Baranji danas uglavnom prevladavaju ratarske kulture, međutim, ova vrsta proizvodnje je na granici rentabilnosti. Lindeman pojašnjava da su razlozi tome dobro poznati, a to je, da je najmanje isplativo prodavati polufabrikat ili nekakvu sirovinu. Živjeti samo od proizvodnje pšenice ili kukuruza danas je slabo isplativo, tvrdi Lindeman, čak i na posjedima od 150 jutara. Zbog toga se sve više radi na pokretanju intenzivnije proizvodnje, što podrazumijeva orijentiranje na višegodišnje nasade – vinograde, višnjike, i nasade drugog koštičastog i jabučastog voća za koje se može osigurati plasman kako na jadranskoj obali tako i na tržište zapadne Europe. Kad je u pitanju ratarstvo, ni ono neće biti zanemareno, ali: »Moramo birati kulture koje su intenzivnije, što više industrijskog bilja, šećerne repe, koja ovdje u Baranji izuzetno dobro uspijeva, a morat ćemo ići i na neko začinsko, industrijsko, ljekovito bilje, i sjemenarsku proizvodnju«, kaže Lindeman.
Ono što nedostaje, slično kao i Vojvodini, je infrastruktura za čuvanje, doradu i preradu sirovina. »Rat je u Baranji učinio svoje, nema još dovoljno strojeva, tvorničke hale su još uvijek napola renovirane, međutim, očekujemo da će se to u idućem periodu riješiti, da će se proširiti kapaciteti silosa, a ono što je nadasve važno je, da se mora pod hitno izgraditi jedna regionalna hladnjača, jer se voćarstvo ne može zamisliti bez toga. Ljudi u našoj županiji pa sve do Ministarstva to dobro znaju i mi očekujemo jednu sasvim novu eru u ovim oblastima proizvodnje«, kaže Lindeman.
