Arhiv tekstova
Nisam živio pod staklenim zvonom
Petko Vojnić Purčar jedan je od najčitanijih i zasigurno najviše nagrađivanih pisaca u Vojvodini koji pišu na hrvatskom jeziku. Dobio je među ostalim nagradu Zlatni pečat varoši srijemsko karlovačke, Oktobarsku nagradu grada Novog Sada i NIN-ovu nagradu za roman godine, a nakon 16 godina odsustvovanja, održao je književnu tribinu u rodnoj Subotici, što je bio povod za razgovor.
HR: Zbog čega niste imali književnu večer u Subotici čak šesnaest godina?
Kada topovi gruvaju – muze šute, jer se srame. Veliki Miroslav Krleža nije objavio knjigu od 1938. do 1949. godine. Dakle, ni u Kraljevini Jugoslaviji, niti u NDH, a jedno vrijeme ni u socijalističkoj Jugoslaviji nakon rata, kada mu glava nije bila baš sigurna na ramenima, jer su ga prozivali zato što nije otišao u partizane kao stari Vladimir Nazor ili tragični Ivan Goran Kovačić, koga su ubili četnici skupa s liječnikom Obradovićem iz Beograda. Vrijeme devedesetih godina prošlog stoljeća puno prljavih ratova, ubojstava i zločina toliko mi se ogadilo da nisam išao ni u centar Novog Sada. Živim u predgrađu, a u centar glavnog grada Vojvodine išao sam dva ili tri puta mjesečno, pa kako onda da stignem do Subotice? A koliko me pamćenje služi, nitko se baš i nije potrudio pozvati me da nastupim na književnoj večeri, ali kao što rekoh: kada topovi gruvaju – muze šute.
HR: Kakav je dojam na Vas ostavio ponovni susret sa subotičkom publikom nakon toliko vremena?
Nemojte misliti da sam ironičan ili šaljiv kada kažem kako su Subotičani meni dragi ljudi. Nekadašnji, kao i današnji građani Subotice često su junaci u mojim knjigama, i ne samo u dramama, romanima i pričama, nego i u pjesmi i eseju. U vrijeme kada sam živio u Subotici, neprestano sam mogao govoriti, i govorio sam, i hrvatski, koji je moj materinski jezik, ali i mađarski i srpski. Odgojen sam na baštini hrvatske kulture, ali sam se bogatio cijeloga svog života i dometima mađarske i srpske kulture, naravno, od onoga što nije svakodnevno i konvencionalno, već iznimno, izvrsno i korisno. Puno toga moramo otkriti u jednom ljudskom vijeku. I zato su moja iskustva iz Subotice veoma dragocjena i ona su me formirala i kao čovjeka i kao stvaratelja.
HR: Što za Vas znači književno stvaralaštvo?
To je za mene apsolutni, da tako kažem, metafizički i duhovni život. Ja živim svakodnevni život kao i bilo koji drugi čovjek na ovom jadnom i ujedno divnom planetu, ali još i više živim svoj paralelni duhovni književni život. Ne stvaram samo ja nove svjetove u svojim djelima, već se i nadahnjujem, učim i istražujem kada čitam druge vrijedne autore, bez obzira jesu li kršćani, laici-ateisti, budisti, islamske ili Mojsijeve vjere. Književnost, kao i svaku drugu umjetnost, držim božanskom tvorbom i visokim estetičkim umijećem i darom. Osim književnosti postoji još samo život i ljubav kao tri uzvišena misterija.
HR: Kada se rasplamsala iskra stvaralaštva koju ste nosili u sebi?
Može se učiniti kako izmišljam, ali još u osnovnoj školi kao vatreni čitatelj popularnih pisaca i pisaca za mlade, uhvatila me ‘groznica’ pisanja takvom silinom da sam ispisao desetak školskih teka u godinu dana i završio svoj prvi roman sa svojih četrnaest godina. Držao sam tada da imam bombastičan naslov »Put do jezera«, a roman govori o dvanaest dječaka koji su biciklima prevalili put od Palića do Plitvica. Bile su opisane zgode i nezgode tih dječaka, koji nisu bili samo avanturisti, već i pronalazači i izumitelji koji su konstruirali i jezersku podmornicu, primjerice. Kada sam ubrzo zatim počeo čitati i proučavati Faulknera, Krležu, Sartrea i druge autore, naslova – što drama, što poezije, novela, romana i eseja. Dakle, dvadeset knjiga i knjižica čine za sada moj opus, kao i šest udžbenika za srednje i više škole koje sam napisao u koautorstvu sa suprugom dr. sc. Jasnom Melvinger. Što se tiče kazališta, u njega idem od svoje sedme godine. U Subotici smo nakon Drugoga svjetskog rata stanovali u Republikanskoj ulici gdje je bio korzo. To je ona druga zgrada od Vojnićeve palače, dakle preko puta kazališta koje se onda zvalo Hrvatsko narodno kazalište. Domari u kazalištu su bili obitelj Vuković i često su njihova djeca nastupala kao statisti u predstavama, te su i mene pozivali i uključivali u izvođenja profesionalnih predstava. Bilo je to zgodno teatarsko iskustvo koje mi je ostalo u sjećanju poput verističkog romana. Danas sam posve uvjeren kako onaj pisac koji znade napisati dobru dramu, može biti i sjajan pripovjedač i veliki pjesnik. Velika je teškoća kod pisaca manjih jezika, što se ne može biti samo antologijski pjesnik, već, kako mi se čini, dobro bi bilo da se bude i veliki dramaturg i veliki romanopisac. Piscima velikih jezika puno je lakše da budu veliki pisci u svome velikom narodu i velikom jeziku.
HR: Što je bio razlog Vašeg odlaska iz Subotice?
Nikada nisam želio biti ‘otpadnik’ od društva, ni disident, a ni ‘neprijatelj društva’, ali sve te etikete su mi lijepljene poput naljepnica na pivske boce. To su radili takozvani komunisti, koji su imali svoje cenzore, razne komisije i razrađene metode kinjenja. U tim njihovim komisijama sjedili su obično frustrirani ljudi koji su imali nekakve tanušne veze s kulturom, ali njima je ideologija bila važnija od estetike, od dobre knjige, filma ili izložbe. Jedan član iz tadašnje političke strukture rekao mi je otvoreno, kako bi bilo najbolje da odem iz Subotice, jer sam na jednom skupu prosvjetara pozitivno govorio o Spiridonu Mitiću. Gospodin Mitić otišao je živjeti u Pariz, gdje se sada bavi slikarstvom, a ja sam otišao u Novi Sad, gdje sam se i oženio. Kao što vidite, život piše burne romane, ali treba imati dobre živce i dobar želudac da svarite sve to što vam ‘dobronamjerni’ pakiraju. Prijatelji me ironično tješe: »Šuti, imao si barem zanimljiv život«. Možda.
HR: U Novom Sadu radite prvo kao prosvjetni savjetnik, a potom i kao urednik na Radiju Novi Sad. Kakva su Vaša iskustva u vezi rada na mediju kao što je radio?
Budući da sam u Učiteljskoj školi u Subotici predavao jezik i književnost, kao i francuski i metodiku nastave, primljen sam u Zavod za opće i stručno obrazovanje Vojvodine kao najmlađi prosvjetni savjetnik za jezike društvene sredine. Zatim sam prešao raditi na Radio Novi Sad. U to vrijeme intenzivno sam pisao književne kritike i eseje koje sam predstavljao u svojim emisijama. Korist od tog posla je bila što sam intenzivno pratio svjetsku i ovdašnju književnu produkciju.
HR: Nakon novela »Svetovi i svatovi« (1967.), objavljujete roman »Odlazak Pauline Plavšić« (1969.). Je li za Vas praksa pisanja romana podrazumijeva istraživanje neizvjesnosti koje dovodi do spoznajne funkcije žanra romana?
Novele iz moje prve knjige tog žanra naišle su na snažnu recepciju, prije svega kritičara u Zagrebu i Beogradu. One su pisane mozaički, heterogeno, gdje se naziru jasno ambijenti Subotice, Bajmoka, Sombora i Palića. Roman o učiteljici Paulini Plavšić pripovijest je o mladoj djevojci, veoma samosvjesnoj, koja se predaje poslu i salašarskoj djeci, ali obožava i svoj sportski motocikl, a kao i svaka mlada i lijepa žena, ima svoje uspone i padove u životu i ljubavima. Razočarana, odlazi živjeti na jug, dok je drugi lik žene u romanu, snaš Koca Trumbina suprotnost Paulini – ostaje zakopana raditi u salašarskoj školi, tu je cijeli njen životni obzor, njena tuga i melankolija. Cijeli kozmos je u njoj samoj i u njenom suženom obzorju. U meni samom se i danas prelamaju te dvije jednako dramatične sudbine koje se mogu promišljati, a to promišljanje čitateljima omogućuje izvjesne spoznaje nakon čitanja mog romana.
HR: Dovode li jedinstveni putovi romana do elemenata istine koji ranije nisu bili primijećeni? »Otkriti ono što samo roman može da otkrije«, piše Milan Kundera parafrazirajući Hermana Brocha, »to je jedini razlog postojanja jednog romana«. Stiže li se imaginarnim pisanim eksperimentom do specifičnog znanja onoga što se ne može spoznati osim preko romana?
Priroda i Bog su me obdarili veoma jakom maštom. To se onda zrcali i u tekstovima koje pišem. Ima jednu zgodnu sintagmu književnik Ivan Slamnig: »disciplina mašte«. Disciplina mašte često, barem u mom slučaju, određuje tijek pisanja, tijek konkretnog teksta. Iluzija, zavodljivost i lelujavost teksta može zavesti samo lošeg pisca i on će uvijek pisati konvencionalne tekstove koji u književnom značaju neće imati ozbiljnost i težinu. Dobar književni tekst je čudo. To je uvijek misterij koji se ne može do kraja objasniti, a dobar roman sadrži određene spoznaje.
HR: Koja su najvažnija djela koja ste smjestili u svoj »imaginarni muzej« zbog toga što Vas inspiriraju i s kojima vodite dijalog?
Iz toga mnoštva navest ću samo nekoliko primjera: Danteova »Božanstvena komedija«, zatim Krležina novela »Bitka kod Bistrice Lesne« i njegova drama »Adam i Eva«, Balzacove »Izgubljene iluzije«, roman »Idiot« Dostojevskog, pjesme Baudelairea, Matoševi eseji, narodne pripovijetke koje je sakupljao Balint Vujkov i ljubavni soneti Jasne Melvinger. Ukus se brusi i kali kroz godine književnog rada s varljivom nadom da će taj književni rad biti otkriven i na pravi način vrednovan. Pisanje je najveća lutrija za koju čovjek zna. Možete postati deset puta »Milijunaš«, ali je puno teže i zahtjevnije postati dobar i velik pisac.
HR: Karakteristike života u vojvođanskom podneblju reflektiraju se u Vašem djelu. Što za Vas predstavlja panonski milje i ravničarski mentalitet?
To je moja krv i moj zrak od kojih stvaram svoje svjetove. Lokalni panonski milje pokušavam dovesti do univerzalnog jezika i značenja univerzalnog svijeta. Lokalno može biti samo poticaj.
HR: Vašu prozu karakteriziraju i fantazmagorije. Dovode li upravo te fantastične, neobične slike, pričini i apsurdi do mogućnosti izražavanja svrhovitosti čovjeka i elemenata suštine svijeta?
Mašta, fantazija, fantazmagorije, povremeno doista mogu otkriti radoznalom čitatelju nešto novo, na što ne nailazi baš tako često, ali ono izmaštano mora biti sugestivno napisano kako bi bilo interesantno. A onda se dolazi i do književne, prije svega, suštine. I, nimalo manje važno, ugođaja čitanja.
HR: Za Vaš roman »Dom, sve dalji« dobili ste NIN-ovu nagradu za roman godine 1977. Među ostalima, ovu prestižnu nagradu, koja je ustanovljena 1954., dobili su i Aleksandar Vučo, Radomir Konstatinović, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Bora Ćosić, Borislav Pekić, Mirko Kovač. Kako je na Vas utjecala činjenica što ste našli u krugu književnih velikana?
Reći ću Vam za jedan kuriozitet u vezi NIN-ove nagrade. Svih šest članova žirija – Aćin, Krnjević, Bandić, Pervić, Mirković i Milinčević odluku su donijeli jednoglasno. To se u ovih pedeset godina od kako se nagrada dodjeljuje dogodilo samo dva puta. Roman »Dom, sve dalji«, tiskan je u više izdanja i sva su rasprodana. Uskoro bi trebalo izaći novo izdanje. Imena književnika koje ste naveli govori o visokom kriteriju za dodjelu NIN-ove nagrade, a moj slogan je: diskretnost i suzdržanost.
HR: U sadržaje Vaše raznolike duhovne komunikacije s čitateljima spada i poezija. Prvu zbirku poezije »Kameno žito« objavljujete 1980. Je li poezija za Vas podrazumijevala oblik nove mogućnosti dijaloga s »nepoznatim prijateljima«?
Poeziju pišem intenzivno od svoje dvadesete godine. Objavljivao sam je u časopisima i novinama, ali je dugo nisam objavljivao skupljenu u zbirku. Moja poezija, koja je objavljivana u obliku zbirki, svakako je još jedan oblik komunikacije s čitateljima.
HR: Posljednjih godina raširena je priča, kako se poezija sve manje čita i kao poezija više ne nailazi na prijam kod čitatelja. Je li to točno?
Svi se poeziji vraćaju. I kada su zaljubljeni i kada su osamljeni, a i kad se dobro osjećaju. Poezija nije samo estetski užitak, već i terapeutska magma i moć koja traje godinama, a poneka pjesma i milenijima. U svojoj radio-emisiji »Utorkom u šesnaest« emitirao sam primjerice staru poeziju Kine, Irana, Japana, Francuske, a uvijek sam imao predgovor kao uvod u emisiju. Zbog te emisije nikada nisam morao platiti obućaru popravak svoje obuće, jer bi mi obućar Sava, koji ima radionicu na Detelinari u Novom Sadu, uvijek rekao: »Gospodine Petko ne trebate platiti ništa, jer Vi nas svojom emisijom uvijek oplemenjujete«. Ima li veće satisfakcije od toga?
HR: Što mislite o Billu Gatesu?
Taj čovjek je jedan od temelja suvremene civilizacije. O korisnosti kompjutera ne trebam govoriti, a uz to, gospodin Gates upošljava na tisuće i desetine tisuća radnika u svojim tvornicama u kojima dobro zarađuju, a još se stigne baviti i humanitarnim radom.
HR: Recite nam kako je došlo do koautorstva u filmu »Rani radovi« sa Želimirom Žilnikom i Brankom Vučićevićem?
Žilnik i ja smo se znali kao autori dokumentarnih filmova i viđali smo se na festivalima. Kada je saznao da sam književnik, zamolio me da napišem sinopsis o anarhistima i mladim buntovnicima. Napisao sam taj sinopsis, misleći na buran i tragičan život hrvatskog pisca Janka Polića Kamova. Prvu verziju scenarija sam ja napisao, a onda su Željko i Branko Vučićević preradili scenarij, među ostalim ubacujući i onu čuvenu parolu »dolje crvena buržoazija!«. Film je bio zabranjen, a na festivalu u Berlinu dobio je nagradu »Zlatni medvjed«.
HR: Kaže se kako ljubav nije posao, a niti glazba nije posao. Važi li to isto i za književnost?
Kroz cijeli moj dosadašnji radni vijek pisca, financijski sam se izdržavao radom kao profesor, prosvjetni savjetnik i novinar-urednik. Dakle, sve to u jednoj ličnosti. Dakle, dva radna vremena, a jedna skromna plaća profesorska ili savjetnička ili novinarska. Tješim se time, što nikada nisam živio pod staklenim zvonom.
HR: Postoji li profesionalan odnos ovdašnjih izdavačkih kuća prema književniku?
Takav odnos ovdje ne postoji i vjerojatno nikada neće ni postojati. Zbog financijske oskudice i bahatosti činovnika u izdavačkoj djelatnosti. Bit će sve gore i gore.
