Arhiv tekstova
Ku}anski poslovi šlingom »vezeni«
Često se misli da žena, ako ne radi u nekoj tvrtki, ne pridonosi mnogo u obitelji, da ne radi ništa posebno. Vjerujemo da nijedna kućanica nije pisala svoj dnevnik i sve ono što je tijekom jednoga dana obavila, ne zato što to nije željela, nego vjerojatno jer nije stigla.
Mnoštvo poslova kao što su – pranje, glačanje, kuhanje, spremanje, odgajanje djece i da ne nabrajamo sve, se ne smatraju važnim poslovima. Kad bi se svi navedeni poslovi izostavili iz svakodnevice, primijetila bi se njhova važnost.
Blaženka Cvijanov rođena je 1943. godine u Đurđinu kraj Subotice. Djetinjstvo i mladost provela je na salašu. Udala se 1962. godine i rodila četiri kćeri. O svome životu i radu Blaženka kaže: »Kratak period sam radila kao krojačica u ‘Željezničaru’, no, kada sam rodila drugu kćer, ostavila sam taj posao i od tada sam kućanica. Život sam provela u obitelji i za obitelj. Suprug je radio u smjenama i netko se morao brinuti o djeci i njihovom odgoju. Svaki taj dan drugome je nalik. Uvijek isti poslovi i isti ljudi. No, koliko god da je to bilo na neki način odricanje, toliko je to bila i radost. Jest, dani su monotoni i istovjetni, no s djecom je uvijek bilo veselo. Tako su ti dani za mene predstavljali i radost, a ne samo posao«, kaže Blaženka Cvijanov. Kao i kod svake kućanice, jedan dan izgleda posve uobičajeno. Kad pijetli zakukuriču kućanica je već na nogama: spremiti svima doručak, djecu buditi i poslati u školu. Dok se ne vrate sprema se ručak, opere se koja mašina rublja, uglača poneka sitnica a i u međuvremenu trebalo bi provjeriti jesu li djeca sve naučila, oprati suđe nakon mnogobrojnih prolaznika i polako već dolazi vrijeme da treba pripremiti večeru. Nakon svega bilo bi vrijeme otići na spavanje, no još uvijek iskrsne poneka sitnica… i tako iz dana u dan. Tako je izgledalo i u ovoj obitelji, sve dok djeca nisu odrasla.
Danas je sasvim druga priča: »Suprug je u mirovini, kćeri su se poudavale i kuća je ostala prazna, no ne baš uvijek prazna jer tu su unučad koja često svrate« rekla je Blaženka.
ŠLING: Od 1988. godine Blaženka Cvijanov se na neki način bavi očuvanjem naše kulturne tradicije. Naime, već 16. godina radi bijeli vez ili, kako je u našem narodu poznatije, bavi se šlingom. »Sasvim slučajno sam počela raditi bijeli vez, gledala sam kako se to radi, to prije svega volim, pa me je i privuklo. Naravno, u početku je sve to izgledalo skromno, jer sam radila jednos-tavne stvari. Iz godine u godinu sam napredovala, sama sam učila, isprobavala i usavršavala se. U početku sam nosila na ‘trukovanje’, crtanje mustre kod jedne žene, no poslije kratkog perioda i to sam počela sama raditi. Sada je sve to već stvar prakse. Svaki rad ima određen protokol koji je obvezan. Za ovaj rad potrebna je i određena tkanina, najbolje je raditi na paučnom platnu. No, da bi odradili jedan stolnjak ili bilo što drugo, prije svega pot-rebno je određeni materijal oprati, zatim nacrtati željenu mustru, sve ufircati i tek onda se radi šling ili bijeli vez. Kada je sve gotovo, ponovno treba sve oprati, prokuhati, nakon toga tkaninu treba uštirkati i nakon toga glačati. Završni dio rada je kada se izreže tkanina, u zavisnosti jesu li rađene rupice ili rišelje. To se određeni dio materijala izreže. Nakon toga ponovno je potrebno glačanje i završno uređivanje«, kaže Blaženka Cvijanov.
Do sada svojih radova Blaženka ima u Americi, u Zagrebu, u Sloveniji, u Italiji, kod Svetog Oca, zatim u župi sv. Rok, u župnoj crkvi u Maloj Bosni, u Đurđinu u župi sv. Josipa Radnika, župnoj crkvi Isusovo Uskrsnuće. Najviše je radila sakralne stvari i crkvene oltarnike. No, pokraj toga do sada je radila i šokačku nošnju, stolnjake, krevetnine, košuljice za krštenike, benkice i slike. Radila je vezene slike, kao i ramove za slike. Lipnja ove godine dovršila je prvu vezenu misnicu. Iako je ovo izuzetno zahtjevan posao, u kom je prije svega potrebno puno ljubavi i strpljenja, Blaženka Cvijanov je rekla, kako nju ovaj posao opušta i daje joj snage za dalji rad.
