Arhiv tekstova
Grobovi…
Ovih dana smo proslavili svetkovinu Svih Svetih i Dan mrtvih. Tih dana oživjela su naša groblja i sjećanja. Neobično, ali istinito, najveće stjecište živih bilo je na mjestu počivanja mrtvih. Tako su se susretali živi sa živima kod mrtvih. A i nisu oni mrtvi, to se vidi baš po ova dva dana kada se iznimno s poštovanjem upravo družimo s njima. Uspomena nije tek sjećanje i spomen, nego je iskazivanje počasti, dapače dokaz ljubavi. Zahvaljujući pogodnom vremenu, naša su groblja ovih dana postali cvjetne aleje. Tako je cvijeće koje je uvijek ljepota svijeta na grobljima postalo simbolom ljubavi, pa i znakom života. Na Svisvete sam navečer, dok su brujala zvona, izišao na groblje. U tihoj noći, dok su gradska zvona odavala počast pokojnima i pozivala na molitvu nas žive, groblje je bilo cvijetnjak i svijećnjak. Naime, tek se u noći vidi ljepota drugoga simbola koje nosimo ovih dana na groblje, a to je svjetlo. Za nas kršćane čak je taj simbol i značajniji od cvijeta, jer upravo svjetlo označava našu vjeru u život vječni. Stoga se i molitva ovih dana završava zazivom: Svjet-lost vječna svijetlila im!
Razmišljam, zašto je to tako samo ovih dana? Zar uistinu tijekom godine nemamo vremena uz svoje programe uvrstiti i pohod groblju? Već je davno nastala poslovica: Ako hoćeš vidjeti kulturu jednoga naroda – ili sela – pohodi groblje. Zar smo »kulturni« samo oko blagdana Svih svetih? Ili je to znak da zaboravljamo svoje mrtve? Da ih se ne sjećamo? Sigurno. Jer, ako nemamo vremena u svoje programe uvrstiti posjet groblju, onda zasigurno i naše sjećanje, poštovanje i ljubav stradavaju. I tako se događa da naši pokojni prebrzo »odu u zaborav«. Može nas naljutiti činjenica, ali nas treba potaći na razmišljanje da ako danas mi tako činimo svojima, puno veća je sigurnost da će sa nama tako postupati i ljudi iza nas. A zaborav nije drag ni u životu ni iza smrti. Tako eto prava poruka ovih blagdana se u razmišljanju pretvara u pitanje: možemo li učiniti više i bolje za tu »njivu svetih« i na taj način dulje čuvati spomen, molitvu i ljubav za svije pretke, da bi tako osigurali ne samo razinu kulture življenja, nego i kulturu smrti i napose održavali u sebi vjeru u život vječni.
MIR I PORUKA: Gledam grobove. Većina ih je uređena, nakićena, ali ipak ima razlike. Ima onih moćnih i bogatih i ima onih siromašnih. Ali ono što se daleko više i bolje vidi, a to je nakićeni grobovi sa ljubavlju ili »iz dužnosti«. Kod onih grobova »sa ljubavlju« čovjeka privlači pažnja i svaki detalj kojim je pojedini grob uređen. On cvata ljubavlju. I tako na groblju, makar su svi nakićeni, ipak se prim-jećuju »grobovi ljubavi«. Kako je divno osjetiti da je netko voljen i poštovan i nakon odlaska s ovoga svijeta. Kako malo treba da bi se tada već ipak dokazala ljubav na poseban način. To su za mene živi grobovi. Živi grobovi žive. Oni govore o odnosu ljudi još za ovozemaljskoga hoda. Oni govore o slozi, o ljubavi koja ih je vezivala dok su bili zajedno. I sada je grob samo znak i nastavak toga poštovanja i te ljubavi. Ti grobovi su, makar i skromni, posjećivani i tijekom godine. Ne samo na Svisvete. Tako su nam zapravo važni i znakoviti ti »živi grobovi«. Oni govore nama i govore o nama. Kod tih grobova se »isplati« zaustaviti i razmišljati: Unose mir i daju poruku. O, da je takvih grobova u našem gradu što više!
Međutim, hodajući grobljem našao sam puno »mrtvih grobova«. To su grobovi kod kojih se ne zaus-tavlja ni svijeća, ni molitva. Nema poruke i nema ljubavi. Možda koji nemarno bačeni cvijet – obavljen običaj. Kako je tužno naići uz grob i to mrtav. I ovih blagdana bilo je puno takvih »mrtvih grobova«. Oni nas ozbiljno opominju. Zar je moguće da se nekoga tko je bio otac, majka, brat ili sestra može tako zanemariti, zaboraviti i zapustiti? Ti grobovi zapravo više govore o živima nego sami o sebi. Ti grobovi govore o mrtvim obiteljima, o mrtvim odnosima, o živim mrtvacima. Ti grobovi optužuju. I tako ih ima. Sa tugom sam primijetio da je takvih grobova po našim grobljima sve više. Ti grobovi procvjetaju oskudnim cvijetom samo za ove blagdane, a tokom cijele godine su često puta više nalik na hrpu smeća, negoli na spomenik ljubavi. Kako će biti onima čiji su to grobovi? Zaboravljeni u brizi, zaboravljeni u srcu i zaboravljeni u molitvi. Teško je!
OBIJELJENI GROBOVI: Zatim sam primijetio zanemarene grobove. Ti me najviše bole. Naime, radi se o grobovima predaka i ljudi koji su zadužili ovaj grad, narod i kulturu i čiji su potomci izumrli. Nema se tko brinuti za te grobove. A tamo počivaju kosti velikih ljudi: graditelja, pisaca, preporoditelja, umjetnika. Da li je moguće da naš Grad nema popis gdje počivaju značajni građani Subotice?! Ti me »zanemareni grobovi« najviše žaloste jer govore o našoj kolektivnoj neodgovornosti i prekidaju »lanac sjeća-nja«. Kada se taj lanac prekine prekida se povijest. Zaboravljamo da i jedan zanemaren znameniti grob govori o prekidu povijesti vrednota koje nas u ovom gradu trebaju povezivati u kontinuitetu. A mi smo dopustili mnogo puta da »lanac pukne«. Stoga nas ne smije iznenaditi što se toliko toga mijenja i događa, a ipak je iznenađujuće.
Konačno, ovo razmišljanje o grobovima dovelo me je i do »obijeljenih grobova«. To su već živi, a ipak su grobovi. To je ona grupacija iz Isusovog vremena dvoličnih. I tak-vih je bilo ovih dana po našim grobljima. »Obijeljeni grobovi?« Njih bi još mogli i podnijeti da svoj »grobni sadržaj« ne siju okolo kao otrov i mržnju. Pokapaju žive, zaboravljaju zasluge i dobra djela onih koji su nas zadužili i učinili da još ipak jesmo, a prstom pokazuju na tuđe pogreške da bi svratili pažnju sa svoje vlastite trulosti. Ti, »obijeljeni grobovi« su nažalost vrlo brojni. Volio bih kada bi naš duh i kultura bili tako jaki da nadživimo mentalitet »obijeljenih grobova« i da ne zaboravimo ljude i da ne gazimo po njima jer su ti naši suvremenici o kojima se tako lako kleveće, ogovara i sudi, ipak učinili puno dobra i za nas i sada čine, ali eto, ometaju ih da dalje žive i rade upravo licemjeri – »obijeljeni grobovi«.
Konačno, najviše vjerujem u život vječni i uskrsnuće mrtvih, pa sam sretan na pomisao da ću jednom i ja počivati u svetoj njivi zasijanoj ljudskim tijelima ali u nadi uskrsnuća!
