Arhiv tekstova
»Salaš u lampašu«
Milivoj Prćić je rođen u Subotici 1942. godine. Završio je Pravni fakultet u Beogradu. Radio je kao sudac, upravnik Gradske knjižnice, pravni savjetnik a sada je odvjetnik u Subotici. Do sada je napisao roman »Stari zid«, zbirku pripovijedaka »Zadnja pošta – Subotica« i nedavno je iz tiska izišla knjiga monodrama »Salaš u lampašu«.
Svoj talent za pisanjem iskazao je vrlo rano. Kada je završio osnovnu školu, s petnaest godina dobio je II. nagradu omladinskog lista »Mladost«, koji je tada izlazio u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nagradu je osvojio za pjesmu »Stakleni mostovi«.
DOSADAŠNJI RAD: Kao maturski rad u srednjoj školi piše esej »Likovi u Krležinim dramama o Glembajevima«. Lazar Merković, tadašnji urednik »Rukoveti«, bio je na neki način njegov učitelj, on ga je bodrio, pomagao mu da se usavršava i, naravno, objavljivao njegove priče. Milivoj Prćić je bio suradnik u časopisu »Rukovet«, . Dok se u Subotici nije objavljivalo ništa što je bilo na »hrvatsko-srpskom« jeziku, svoja djela slao je na natječaje u Zagreb. Pisao je priče koje su ušle u užu konkurenciju, te su objavljivane u »Večernjem listu« u Zagrebu. Pokraj toga objavljene su mu i priče u magazinu »Start«, koji je također iz Zagreba. U to vrijeme Prćić je pripremao knjigu, svoj prvi roman, no, tada je naišao period kada je bilo nemoguće izdavati na hrvatskom jeziku. Roman je proveo oko 20 godina u ladici. »Moj prvi roman ‘Stari zid’ objavljen je 1992. godine u ‘Osvitu’, u Izdavačkom odjelu ‘Subotičkih novina’. No, ni 1992. godina nije baš bila pogodna za objavljivanje romana na hrvatskom jeziku, ali željeni cilj je ipak ostvaren. Nakon izlaska toga romana bio sam stalni suradnik ‘Žiga’. Imao sam stalnu rubriku koja se zvala ‘Dvotjednik’. Hrvatski kulturni centar ‘Bunjevačko kolo’ 2001. godine je izdao moju zbirku od 24 priče ‘Zadnja pošta – Subotica’. Ove 24 priče predstavljaju osvrt na sve moje prijatelje. To je bilo sjećanje na mladost, osvrt na šezdesete godine provedene u Subotici«, kazao je Milivoj Prćić.
ČETIRI MONODRAME: Kako je rekao sam autor, sasvim slučajno je počeo pisati monodrame. Uzor mu je bio Matija Poljaković, čitao je njegove drame i komedije, te je, kako je kazao, uvidio da nijedan hrvatski pisac u Vojvodini nije pisao monodrame. To ga je potaklo i tako je polako počela da nastaje zbirka koja nosi naslov »Salaš u lampašu«. »Napisao sam četiri monodrame, od kojih je jedna već i izvedena. To je monodrama ‘Spomenik Đidi Vukoviću’. Pokraj te monodrame u ovoj knjizi su još tri koje nose nazive: ‘Pivaj Bačka veselo’, ‘Kako je Beno izgubio Drugi svjetski rat’ i ‘Salaš u porculanskom ritu’ ili ‘Salaš u lampašu’. Prve dvije monodrame objavljene su u časopisu ‘Klasje naših ravni’, čiji sam stalni suradnik. Monodrama ‘Pivaj Bačka veselo’ je pisana za vrijeme bombardiranja i na ovu temu Rajko Ljubič snima film, koji se polako privodi kraju. Glavnu ulogu ima Bela Francišković. Treća monodrama je ustvari komična i govori o Beni, koji je silno htio spasiti Kelebiju i Čikeriju sa svojih deset rezervista i jednim ‘podoficirom’. No, mađarska vojska je ušla u Suboticu Palićkim putom, a ne tamo gdje su je Beno i ostali vojnici čekali. Knjigom četiri monodrame, što je potpuni novitet u prozi vojvođanskih Hrvata, htio sam odati počast našim precima, koji su prije II. svjetskog rata imali u Bačkoj, pogotovo u Subotici, skoro potpunu kulturnu autonomiju, pa i športsku i dijelom političku. Neki od tih ljudi su i Josip Vujković – Đido, prisvitli Blaško Rajić, dr. Fabijan Malagurski, Milovan Katanac, Ivan Malagurski – Tanar, kao i brojni drugi koji su stvorili Pjevačko hrvatsko društvo ‘Neven’, ‘Akademsko diletantsko hrvatsko kazalište’, oni koji su nastavili tradiciju ‘Pučke kasine’, zatim oni koji su vodili NK ‘Bačku’ sve do europske Hrvatsko-slovenske lige 1939-1941. godine. Nekada je postojao i ‘Hrvatski orao’, gimnastičko-vježbački klub katolika i, naravno, Hrvatski dom u Harambašićevoj ulici, gdje su se priređivali plesovi i zabave. Tada je Dužijanca bila strogo crkvena svečanost, pri svakoj župi u sjevernoj Bačkoj. Imali smo pučke i građanske škole na hrvatskom jeziku, a nakon II. svjetskog rata do 1956. godine i odjele u Gimnaziji. Upravo radi svega toga, ova knjiga je posvećena onima koji su zaslužni za sve ono što smo imali. Dak-le, ova zbirka monodrama je samo žudnja za svim onim što smo imali«, kazao je Milivoj Prćić.
Na naslovnoj stranici ove zbirke od četiri monodrame nalazi se fotografija, koja je iz 1945. godine. Možda se netko od čitatelja i prepozna na toj fotografiji, koja je snimljena na salašu, kojeg više nema. Nema ga fizički, ali ga u čovjeku i mašti još uvijek ima.
