Arhiv tekstova
Bez stida i pristranosti
Obećana vruća politička hrvatska jesen pretvorila se u posljednje trzaje babljega ljeta u kojima glavne rasprave vode Alka Vujica i Severina s jedne strane te Edo Maajka i članovi skupine Hladno pivo s druge. Raspravlja se o urbanoj i ruralnoj glazbi, ukusu stilista koji odijevaju glumce u hrvatskim sapunicama, tobožnjem identitetu sudionika dragovoljnog kućnog pritvora s orvelovskim ekranima – dakle, Hrvatska je puna trivijalnosti, a ima glamur kakav zaslužuje.
U svemu tome ima nečeg dobrog, a dobro je što takvo stanje ne traje dovijeka. Povijest nas uči da muze najviše pjevaju kada topovi grme, a potiču samozatajne na stvaranje remek-djela kada zadah prosječnosti i šlamperaja okuži društveni prostor.
SVJETLO U TUNELU: Galerijski prostor Klovićevih dvora krcat je umjetninama. Zbog velikoga interesa posjetitelja produženo je radno vrijeme galerijskoga prostora, a razmišlja se da se produlji trajanje izložbi »Hrvatska renesansa« i »Stoljeće gotike na Jadranu slikarstvo u ozračju Paola Veneziana«, o kojima je Hrvatska riječ već pisala, te izložba »Dora Maar i Picasso – dodir pogledima«. Suradnja Klovićevih dvora, to jest kustosice Marine Viculin, s Muzejom »Picasso«, čija kustosica Anne Baltassari ne štedi pohvale zbog poslovnosti i stručnosti zagrebačkoga partnera, urodila je izložbom koja će se pamtiti. Umjetnine su vlasništvo pariških muzeja »Picasso«, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Centra »Georges Pompidou« i nekoliko francuskih privatnih zbirki.
Prezentirano je 385 djela, osamdesetak Picassovih: ulja, grafika i crteža, a ostalo su povećani negativi i fotografije Dore Maar, nastalih između 1935. i 1945. godine, dakle u razdoblju zajedničkog života. Dok je o Picassu puno toga rečeno i dok su mnogi pohitali vidjeti njegove radove, zatečeni su ostali prema uradcima Dore Maar. Nadrealistička je umjetnica hrvatskoga podrijetla, pravim imenom Teodora Marković, zabilježila Picassa u trenucima dokolice i svakodnevnih radnji, ali i u mnogim stvaralačkim trenucima pa su na njenim fotografijama i negativima zabilježene mnoge etape nastanka pojedinih Picassovih djela, na primjer »Guernice«.
PEDESETE: Pedesete godine 20. stoljeća sam propustio, a pedesete godine 21. stoljeća neću dočekati, reče jedan kritičar, pa moram pogledati ovu izložbu. Da hrvatski proizvod može biti vrhunski (»Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti«) te da komentari političke vrhuške kao i profesionalnih kritičara mogu biti djetinjasti, svjedoče njihovi osvrti i komentari izložbe te »lika i djela« postavljača izložbe Zvonka Makovića. Izložba, koja je postavljena u Domu hrvatskih likovnih umjetnika »Ivan Meštrović« u Zagrebu bit će otvorena do 7. prosinca, a podijeljena je u devet segmenata. Slikarstvo i skulpturu za izložbu je pripremio Zvonko Maković, književnost Velimir Visković, kazalište akademik Nikola Batušić, a film Hrvoje Turković. Za fotografiju je bila zadužena Marija Tonković, za dizajn Jasna Galjer, za arhitekturu i urbanizam Darija Radović-Mahečić, za likovnu kritiku Ljiljana Kolešnik te glazbu Eva Sedak. Valja naglasiti da je namjera »izbornika« bila bez patetike i nostalgije kritički se osvrnuti na umjetnost Hrvata pedesetih godina 20. stoljeća, a ne rekonstruirati povijesnu stvarnost toga doba. Međutim, bez razumijevanja kopernikanskih političkih obrata režima Josipa Broza teško se može pojmiti konstanta okretanja ka zapadnim uzorima, ako ne već kroz gospodarsko-politički sustav, onda kroz umjetnost.
Majstorski uređen katalog kronološkim je i predmetnim tablicama smjestio mnoge procese hrvatske umjetnosti pedesetih godina u kontekst procesa kako na Zapadu tako i na Istoku Europe. Dok se ondašnje hrvatsko političko vodstvo rasplinulo u trivijalnim zadaćama koje su izašle iz »vizija« Broza i njegovih suradnika, hrvatski je umjetnički establišment osjetno pretekao »polit-ekonomsku bazu« i jasno ocrtao društvene probleme te o njima progovorio na umjetnički način, pa čak i predložio rješenja, katkada vrlo radikalna. Sastavljači izložbe nisu pobjegli ni od »škakljivih« tema, to jest utonuća nekih segmenata umjetnosti u socijalistički realizam, koji je opravdavao postupke režima i bio tek ventil za umjetnički izražaj. Ukratko, savršeno. Slike, skulpture, fotografije, partiture i plakati vrlo sugestivno potvrđuju priču iz kataloga, kojeg vrijedi imati, a prava su poslastica veliki ekrani i platna na kojima se vrte igrani, dokumentarni i animirani filmovi.
