Arhiv tekstova
A sad – primjena
Sporazum između Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u SiCG i srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj konačno je potpisan, ali to je samo jedan od koraka koji su nedostajali. Predstoji implementacija toga Sporazuma i to nikako nije tehničko pitanje, nego prije svega političko. Posebno se to odnosi na državu Srbiju, u kojoj, čini se, nikad nije ni manjkalo dobrih papira, jedino je često zapinjalo oko njihove primjene.
Izvjesna doza skepse, optimisti bi rekli stimulativne skepse, mora se zadržati između ostalog i zbog toga što kurs ove zemlje nije definitivno i nepromjenjivo usmjeren prema Europi, pa prema tome pozitivna mišljenja iz europskih centara još uvijek nisu ono što se ovdje najviše cijeni. Osim toga, i generalni stav prema papirima je više-manje problematičan, a kao što se iz nekih primjera dalo vidjeti i protekloga tjedna, odnosi se bez zazora uređuju »naredbom«. Manjinska pitanja, kao i mnoga druga koja se vani smatraju ključnim, ne mogu se uređivati »naredbama«, čak niti onda kada »naredbe« imaju za cilj proizvesti kvalitetu više. Ta se pitanja rješavaju unutar državnoga sustava, slijepo se držeći zakona, sporazuma i propisa, a do takvih promjena u psihi ovdašnje većine proći će još izvjesno vrijeme.
Bez namjere da se glorificira politika susjedne države, hrvatsko je vodstvo bezrezervno na europskome putu, možda čak i pretjerano, smanjujući prostor za emocije i izraženiju solidarnost za svoju manjinu s istočne strane Dunava. A, na tome je putu nekako važnije skrbiti o tuđoj manjini na svome teritoriju, nego o svojoj na tuđem. Očito je da Hrvatska nedvosmisleno želi ući u Europsku Uniju i da je sve, ali apsolutno sve, podređeno tome cilju. Sa stajališta interesa države to je legitimno, ali to ne znači da se kolateralci ne smiju buniti. Vidjet ćemo hoće li hrvatska manjina, recimo u Vojvodini, plaćajući cehove biti najdraži gost toga europskoga gostioničara.
Službena potvrda premijera Hrvatske Ive Sanadera, da ove godine neće biti ništa od najavljivanog i očekivanog natječaja za potporu hrvatskim manjinama u okolnim zemljama, samo podgrijava strepnje da su rubni dijelovi hrvatstva prepušteni sudbini. Oni, koji su ostali na rubu, ali na njihovu sreću u zemljama EU, kao na primjer gradišćanski Hrvati razdijeljeni po Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, svakako su manje zabrinuti od svojih srbijansko-crnogorskih sunarodnjaka, čija prava, a osobito financijska potpora domicilne države, još uvijek ovise o nečijim »naredbama«. Upozorava i činjenica da iznos materijalne potpore hrvatskoj manjini u SiCG nije matematički definiran niti ovim Sporazumom, nego ovisi o ovome ili onom. U Hrvatskoj se uglavnom zna: ove je godine iz državnoga proračuna za sve manjine utrošeno 24 milijuna kuna, a iduće će to biti za 10 posto više. U Srbiji se malo toga zna, ovisi tko će što narediti.
