Arhiv tekstova
Utjerivanje u minsko polje
Neovisni analitičari se slažu kako su golemi gubici u tehnici i ljudstvu u bitci za Vukovar otupjeli oštricu JNA, a u isto vrijeme dali ostatku Hrvatske dovoljno vremena da se organizira i naoruža što je bilo presudno za daljnji tijek rata i nagovještaj poraza srbijanske strane.
Nakon mučnih pregovora, koji su uslijedili po okupaciji Tovarnika (napad JNA je počeo 18. rujna, a branitelji su pružali grčevit otpor dok su imali streljiva, dva tenka T– 54 ostala su nepokretna – borbe su prestale 20. rujna 1991. godine), a u kojima je važnu ulogu imao Ivo Burik, tovarnički župnik, dogovoreno je da stanovnici Lovasa predaju oružje, odnosno da ga vrate u skladište Narodne obrane u Iloku. Predstavnici JNA priznaju da nemaju potpun nadzor nad paravojnim postrojbama, što ne umanjuje odgovornost časnika JNA za zločine paravojnih formacija učinjene u Tovarniku (op. Z. S.).
Nakon prividnoga mira, snage JNA gađale su zvonik Crkve svetoga Mihovila u Lovasu – gađale su ga od 1. do 5. listopada kada su ga pogodile – a povremeni minobacački napadi nagovijestili su najgore. Desetoga listopada počelo je granatiranje Lovasa u 7,20, a ubrzo su u selo upali »teritorijalci«. Ubili su 22 stanovnika Lovasa te jednog prognanika iz Tovarnika, spalili dvadesetak kuća Hrvata, a mnoge razarali tromblonima. Divljanja su trajala satima. Spaljena je katolička crkva, preživjeli su se razbježali i nekoliko dana se skrivali u šumi Jelaš, a stotinjak je većinom žene i djece tri dana tumarao u strahu lovaškim atarom te su se, u manjim skupinama, provlačili do Mohova i Iloka. Predstavnici Europske komisije »nisu bili zadovoljni stanjem u Lovasu«.
Iživljavanja i likvidacije nad preostalim stanovnicima nastavila su se i idućih dana. Ubijeni su mnogi, spaljene umalo sve hrvatske kuće, a potkazivači su neke zgrade sačuvali za sebe, neke za stanovanje, a neke za pljačku. Uveden je prinudni rad i redarstveni sat za Hrvate.
Sedamnaestoga listopada bubnjar je pozvao sve Hrvate muškarce do 18 do 55 godina da dođu u Zadružnu zgradu na sastanak radi dogovora oko poslova. Sedamdesetak okupljenih odvedeno je, prema svjedočenjima preživjelih, u radionicu gdje su ih tukli do jutra. Tukli su ih željeznim cijevima, drvenim palicama i pajserima, a neki su izbodeni noževima. Ujutro su odvedeni prema salašu oko kojega su bile postavljene mine – ispostavilo se istoga dana da je mine postavila JNA te da su teritorijalci iz čiste obijesti u minsko polje natjerali sumještane. Pedesetak je pretučenih i izbodenih Lovaščana odvedeno do minskoga polja, jednog su ustrijelili jer nije mogao izboden i pretučen hodati, i utjerano je u njega. Poginuo je 21 Lovaščanin, ranjeno ih je 14, a 16 je iz minskoga polja izašlo neozlijeđeno. JNA je protjerala teritorijalce i dovela u selo rezerviste mahom Mađare iz Bačke Topole, koji su se prema Lovaščanima korektno odnosili. Olakšanje je prestalo kada su u Lovas upali, oko Božića, Beli orlovi i ine paravojne formacije. Premlaćivanja, ozljeđivanja bušilicama, vađenje zuba kombinirkama samo su neki od zločina. Rat je bio gadan, no nitko nije mogao predvidjeti da će poratna recesija i tranzicija biti tako bolne.
ETIKA ČEKANJA: U Vukovaru kao da imaju vremena. Broj pretovarenih tona tereta u vukovarskoj luci manji je od ranžirnih kolodvora u predgrađima Ulma, poljoprivredni kombinat nikada neće više trebati 4.000 uposlenika, a Borovo nije nikada imalo 8.000 uposlenih u proizvodnji. Kao što je Ustav bio socijalistički, dakle van svake pameti, tako i Borovo nije radilo da bi se ostvario profit, već da bi se zaposlilo što više ljudi te tako kupovao socijalni mir. Budimo ironični, u socijalizmu se gospodarilo resursima pa smo imali gospodarstvo, a kapitalizam počiva na privređivanju dobara pa bi današnje gospodarstvo trebalo zvati privredom. Ako se ne uzdaju u vlastitu poduzetnost, Vukovaraca će nestati. Nema čarobnoga štapića za rješavanje međunacionalnih konflikata, zapravo, možda i ima, ali sigurno nema gospodarskoga zamaha bez etike poduzetništva.
