Arhiv tekstova
Sever – najvitalniji dio Ferruma
Osnivanje posebnih, kako su to nazivali »sestrinskih«, dioničkih društava, osim u slučaju »Severa«, u potpunosti kapitalom matične firme, »Hrasta«, »Adisa«, »Livnice Ferrum« i Severa isto govori o uspješnosti, razvoju i rastu Ferruma.
Skupština Ferruma 1925. godine donosi odluku o povišenju glavnice s 2 na 4 milijuna dinara, u 80.000 komada dionica. Prije realizacije nove glavnice 10. travnja 1925. godine akcionari s najviše dionica bili su: Antun Bešlić s 5.000, Artur Manč s 8.000, Zlatko Pukler s 8.000 (sva trojica su bili i funkcionari i akcionari PHŠ iz Zagreba), Dušan Manojlović s 1.369, Stipan Vaci s 1.200, Dragutin Štajner s 2.500 i Mavro Donat s 1.093.
Dugovanja PHŠ su te 1932. godine iznosila 3.438.189 dinara. Likvidacija je izrečena 1933. godine. Prije izbijanja rata »poduzeće je u potpunosti demontirano i dijelom prenijeto u Slavonski Brod, a drugim dijelom u Smederevo«. U 1945. godini sva poduzeća skupine Ferrum stav-ljena su pod sekvestar, da bi zatim do 1948. bila i nacionalizirana.
UPRAVA: Poduzeće Sever d. d. pokazalo se najvitalnijim dijelom skupine Ferrum.
Razvijajući poslovnu suradnju i s velikim inozemnim korporacijama kao što su – Siemens, Krupp i Philips, a plasirajući robu na čitavom domaćem tržištu, ali i inozemstvu, poznat je čak izvoz i u SAD, Sever je bio najsigurnija karika u lancu grupacije Ferrum. Osnivači su bili već afirmirani poslovni ljudi, gospodarstvenici, veletrgovci, bankari, mahom židovskog podrijetla – Ferenc, ravnatelj »Eskontne banke za Vojvodinu d. d.«, skupina akcionara dioničarskog društva »Hartman i Conen« Vilim Conen, Lajčo Šreger, Josip Hartman, Lajčo Bek, zatim Mavro Löwi, osnivač »Industrije mramora«, Dragutin K. Steiner, osnivač Ferruma, Gyula Váli, arhitekt, dr. Áron Szekely, odvjetnik, Josip Vaci, svi iz Subotice uz sudjelovanje predstavnika zagrebačkih banaka, dioničarskih društava, »Prve hrvatske štedionice«, »Eskontne banke« i »Pučke banke«, koji će razmjerno uloženom kapitalu preko svojih zastupnika sudjelovati i u radu Uprave.
Tako Upravni odbor u 1923. godini čine: Antun Bešlić, ravnatelj filijale PHŠ u Subotici, Vilim Conen, Mirko Lederer, ravnatelj »Eskontne banke« i zastupnik »Pučke banke«, Lajoš Kraus, veletrgovac, Mór Löwi, ravnatelj, Julije Vali, Franjo Löwi, Josip Vaci, tvorničar, Leopold Buhvald, koji je u tom periodu bio i ravnatelj tvornice, dr. Áron Szekely, Milan Vrbanić iz Zagreba, upravnik PHŠ, Ivan Ivković Ivandekić, građevinski inženjer. Svi oni su bili već potvrđeni i istaknuti u gospodarstvu ili u javnim poslovima. Ožujka 1923. godine Antun Bešlić s 1.430 i Mirko Lederer s 1.000 dionica zastupaju najviše akcijskog kapitala.
AKCIJE: Akcionari su 1935. godine bili: Stanko Petranović, Miroslav Mažgon, Bogdan Mandrović, svi s po 1.000 akcija, dr. Áron Szekely s 3.000, Samuilo Kertes s 980, dr. Jako Fišer sa 100, Ernest Šen sa 64, Rudolf Nojhaus s 56 i braća Štamberger – Markus s 3.500 i Ferdinad s 4.000 akcija. Tada je poduzeće bilo u sferi »Jugoslavenske udružene banke« iz Zagreba.
Zanimljiv je pokušaj osnivanja poduzeća »Central«, čija bi zadaća bila »proizvodnja elektrotehničkih i radio artikala, njihov uvoz, stavljanje u promet i popravak, da na taj način damo udio građanstvu u kulturnim blagodetima.« Među osnivačima su bili: Imre Jakobčić, dr. Ivo Milić, dr. Milan Vujić, dr. Aleksandar Magarašević i drugi. Međutim, upis u registar društvenih firmi nije izvršen, firma nije krenula s radom.
Posebnu karakteristiku i ovoj grani industrije daju isprepletene poslovne i obiteljske veze Židova, koji su zauzimali u njoj vodeće mjesto. Svojim sposobnostima i kapitalom, mogućnostima za pribavljanje odgovarajućih tehnologija proizvodnje, strojeva, patenata, radnim i organizacijskim kvalitetama, upravo su oni uspijevali u svojim rukama držati većinski dio akcija, pokraj akcionara drugih narodnosti – Srba, Hrvata-Bunjevaca, Mađara, Nijemaca, pa time i kontrolu i upravljačke položaje u većini akcionarskih društava u metalskoj industriji.
