Arhiv tekstova
Arhipelag
Čovjek je po naravi društveno biće. Stoga je i nastala poslovica još u Rimsko vrijeme »Ve soli« – jao samome. Znanost tvrdi da bi, kada bi se čovjek izgubio u svemiru i spoznao da više nikada ni s kim neće moći komunicirati i da je stvarno prestala svaka mogućnost komunikacije i svaka nada susreta, i najzdraviji organizam zatajio za osam minuta i ne bi mogao prihvatiti spoznaju da ostaje vječno sam. Ne znam koliko je ova znanstvena pretpostavka istinita ali ste sigurno i vi poštovani čitatelji, a i ja, osjetili što to znači biti sam. Hvala Bogu, još nisam nikada iskusio duhovno stanje beznađa, ali mogu pretpostaviti kako se iz osjećaja osamljenosti lako može prijeći u osjećaj beznađa. Jednako tako znamo da je jedan od glavnih uzročnika samoubojstva beznađe. Dakle, taj trolist samoća – beznađe i smrt, kao da idu zajedno nekom nutarnjom logičkom vezom.
Jednom zgodom sam nadlijetao avionom obale Jadrana. Zapalo mi je tada u oči kako su iz te visine Kornati fantastično lijepi. Dakle, poznato brojno otočje u okolici Zadra s mnoštvom malih, golih, nenastanjenih otoka. Dok sam se divio mnoštvu i raznolikosti i ljepoti tih otoka, nekako sam spontano u sebi osjetio: dobro je što su svi ti otoci u jednom Arhipelagu, a povezuje ih naše divno Jadransko more. Ta spoznaja o arhipelagu i o otocima ovih me dana vodi jednom posve čudnom razmišljanju. Kad promatramo otok, bio on mali ili veliki, i promatramo ga izdvojeno, on ima svoju ljepotu. Ima svoje uvale, obale, vrhove, pa mnogi i svoju floru i faunu. Ali kao što su Kornati nenastanjeni, tako se pitam komu taj otok, koji kao jedinka funkcionira lijepo, za oko je lijepo, za doživljaj je lijepo, ali jezivo podsjeća na osjećaj samoće. Jednako tako pogledam u drugi otok, pa treći i tako redom, ne možemo ni jednome uskratiti svoje divljenje jer su uistinu raznoliki, lijepi, bogati, ali su sami. Ako su nenastanjeni, ako na njima ne buja ljudski život, onda ih oplakuje plavo more i oni su neka vrsta poruke savršenstva samo za one rijetke prolaznike koji tamo moraju doći uz velike napore čamcima ili im se diviti iz neke visine zrakoplova kao što sam ja to doživio nadlijetajući Kornate.
NITKO NIJE OTOK: Spomenuo sam čudno razmišljanje i sad ću ga podijeliti s vama. U našoj zajednici, i ovoj maloj, ima puno vrijednih pojedinaca. Kada se promatra njihov rad, on je pun marljivosti, zauzetosti, čak i trošenja vlastite energije za opće dobro. Ali, djeluje kao izoliran pojedinac i stoga zaslužuje divljenje, promatranje i poštovanje. Jednako tako na ne velikoj udaljenosti funkcionira neki drugi pojedinac. I on ima svoje vlastitosti, svoje vrednote, svoj rad i svoju ulogu. Ne možemo ne priznati to, ne diviti se tome ili poricati vrijednost toga rada. I tako možemo zaći i skupiti cijeli »arhipelag« vrijednih pojedinaca kojima je zajedničko »more« to što su, kako Biblija kaže: krv od naše krvi i tijelo od našega tijela.
Ali, da čovjek dođe i može uživati u plodovima toga rada, te zauzetosti, te odgovornosti, te vrednote, mora upotrijebiti strahoviti napor putovanja čamcem, brodom ili hrabriji plivanjem da bi se uopće otkrila vrednota i ljepota pojedinog otoka. Ako li se digne zrakoplovom iznad »arhipelaga«, tada primjećuje da unatoč izuzetnih ljepota pojedinih otoka, oni su ipak nenastanjeni. I sada mi dolazi na pamet ta stara Rimska poslovica »Ve soli« – jao samcima. Kad dalje razmišljam u tom pravcu, što reći? Davno je napisao veliki duhovni pisac našega vremena Thomas Merton: Nitko nije otok. Volio bih dakle kada bi se sva ta energija tih »otoka« arhipelaga sjedinili u jednu energiju i ako ne mogu postati jedno veliko kopno, onda barem da su izgrađeni mostovi između jednoga i drugoga i trećega i da se može mirno i lagano komunicirati i tako povezani bi sigurno iz njih i po njima niknuo život i više ne bi bila grupa otoka kojima se samo divi nego bi postali svojevrsni stupovi mostova po kojima se hodi i napreduje. Tako bi svaki od tih pojedinaca naše društvene zajednice mogao postati nezamjenjiva stijena duboko ukorijenjena u more »našeg korpusa« i postati povijesno nositelji i stupovi povezivanja svih u arhipelagu prema jedinstvenom kopnu na kojem se, zahvaljujući njima, može živjeti i to ugodno, mudro, uz puno poštovanja, divljenja i konačno uživanja svega onoga što oni u sebi stvarno imaju i nose.
POVEZIVANJE ČINI CJELINU: Znam. Netko će reći da ne treba narušavati ljepotu Kornatskog arhipelaga. To kažem i ja, ali me je taj arhipelag podsjetio samo na ovo dublje razmišljanje, da mi kao zajednica ne možemo funkcionirati tek značajnim i brojnim pojedincima, nego samo značajnim i brojnim pojedincima koji su međusobno povezani i čine jednu cjelinu, a »mostovi« moraju biti otvoreni za svačiju upotrebu. I toga sam svjestan da biti most isto nije lako. Niti da je graditi most lako. Ali sam zahvalan Bogu što imamo takve pojedince koji su stvarno kvalitetni otok i od kojega se od jednoga do drugoga može graditi most budućnosti. Samo toga trebaju biti svjesni i oni »otoci« i mi »graditelji«.
Tako bi zapravo ovo razmišljanje trebalo voditi sve nas k jednoj velikoj spoznaji: znati najiskrenije poštivati svačiju vlastitost, posebnost, neponovljivost, ali važnost za zajednicu. Ali jednako tako znati, i to naglašavam, da sva ta divna bogatstva ako su samo u jednom otoku i na jednom otoku nenastanjeni, oni su vidljivi samo iz zrakoplova. Druga spoznaja je: trebamo se laćati svi zajedno »i fizikalci« i graditi mostove da bi ti vrijedni otoci bili povezani i bili nositelji komunikacije, susretanja, života i budućnosti. Ako se u našoj zajednici to ne događa ili ne dogodi, bit ćemo lijepi samo za povijest i to povijest umjetnosti, bit ćemo značajni samo kao geografski pojam, a vidljivi samo iz zrakoplova, kao jedan lijepi arhipelag, kako biseri Jadrana, ali čije obale oplakuje to naše divno plavo more. Stoga, nije daleko korak od samoće k beznađu, a od beznađa k smrti. Neka nas od toga sačuva Bog.
