Arhiv tekstova
Farsa s »Ćoravim kutijama«
10. studenoga 1871. godine John Stanley je u Africi nabasao na Davida Livingstonea, najvećega istraživača Afrike, koji je nestao godinu dana ranije. Istraživanja novih svjetova oduvijek su privlačili avanturiste, poduzetnike, evangelizatore te znanstvenike. Mnoge su ekspedicije financirali anonimni donatori, a neki su projekti zamišljeni u vladinim kabinetima. Među najtajanstvenijim događajima u istraživanjima Afrike je, svakako, ekspedicija Johna Stanleya i Dragutina Lermana, Hrvata iz Požege. Njihova afrička ekspedicija nije bila namijenjena pronalasku bogatstava, robova ili egzotičnih životinja, premda je Dragutin Lerman pronašao Viktorijine slapove te najviše afričke slapove, koji se nalaze u blizini Viktorijinih slapova, nazvao slapovi Zrinskih. Stanley i Lerman trebali su pronaći Davida Livingstonea. Slučaj je htio da Lerman pođe u područje Viktorijinih slapova (ekspediciju je financirala britanska kraljica Viktorija). Livingston se, naime, nije izgubio već je, poput mnogih Europljana zadivljenih egzotičnim krajevima, nekoliko godina živio među stanovnicima nekog plemena, koji su ga primili i poštovali. Nadasve, postao je nekom vrstom božanstva te je uživao sve povlastice.
11. studenog 1945. godine održani su izbori za oba doma Ustavotvorne skupštine (Savezna skupština i Skupština naroda) – prvi su put u povijesti Hrvata na izborima sudjelovale žene. Kandidati Narodne fronte, organizacije zamišljene kao »nesalomljiv savez radnih masa i svih slobodoljubivih ljudi«, dobili su sve mandate u oba doma Ustavotvorne skupštine. Većina kandidata na listi Narodne fronte bili su članovi Komunističke partije Jugoslavije ili njezini simpatizeri. Nositelji lista Narodne fronte bili su Josip Broz (za Saveznu skupštinu) i Vladimir Nazor (za Skupštinu naroda). Razlog tako nadmoćne pobjede bio je jednostavan. Izbornim je zakonom određeno da jedino Narodna fronta smije kandidirati svoje predstavnike. Nastavimo o ovoj izbornoj farsi. Glasači nisu zaokruživali broj ispred kandidata za kojeg glasuju već su na ulazu u prostoriju s glasačkim kutijama u jednu ruku uzimali kuglicu. Ruku s kuglicom su najprije stavili u kutiju na kojoj je bila izložena lista Narodne fronte zatim u »ćoravu kutiju«, kutiju na kojoj nije bilo izvješene liste da bi članovima komisije zatim pokazali otvorenu šaku. Naravno da je na takav sustav glasovanja bilo mnogo prigovora, kako iz domovine tako i iz inozemstva jer nije bilo moguće provjeriti rezultate izbora. Stoga ne čudi da su se političke stranke uzdržale su se od izbora.
12. i 13. studenoga 1920. godine Rapallskim ugovorom završili su ubrzani pregovori na na Pariškoj mirovnoj konferenciji, konferenciji nakon Prvoga svjetskoga rata, koji su za Hrvate bili mučni. Italija i predstavnici monarhističke Jugoslavije nisu se mogli dogovoriti oko granica pa su pregovori često zapinjali, upadali u krize i bezizlazne situacije i često su prekidani. Katastrofalno stanje za Hrvate počelo je u studenome 1920. godine u Rapallu. Na tim su pregovorima, radi provedbe Londonskog sporazuma, Francuska i Velika Britanija vršile pritisak na izaslanstvo Kraljevine SHS da zaključi sporazum. Rapallskim je ugovorom Italiji pripala Istra, otoci Palagruža, Lastovo, Lošinj i Cres te grad Zadar. Rijeka je, u granicama riječkog kotara, proglašena slobodnom državom. Hrvatska je tim ugovorom izgubila svoje najveće primorske luke, a izvan granica države ostalo je živjeti oko 600.000 Hrvata. Na novodobivenom teritoriju Italija je provodila talijanizaciju tamošnjeg stanovništva.
Prisjećajući se pregovora u Rapallu, Ante Trumbić je opisao trenutak kad su izaslanici morali odlučiti hoće li prihvatiti nepovoljni talijanski prijedlog:
»Bilo je jasno da će primanje izazvati bol i ogorčenje u narodu (…). Ali morali smo s druge strane voditi računa, da bi se uslijed prekida zaoštrili uvelike već nepovoljni odnosi među dvije jadranske zemlje; (…) da bi ostala neizvjesna sudbina ostalih naših krajeva pod okupacijom (…). Trebalo je donijeti odluku; mi smo je donijeli znajući da u isto vrijeme treba da ponesemo i odgovornost pred objektivnim sudom naroda.«
12. studenoga 1955. godine u Zagrebu je umro Augustin Ujević, čerobnjak hrvatskog jezika. Rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu Imotskome, kao i u Makarskoj, a maturirao je u Splitu. Studirao je filozofiju u Zagrebu i Beogradu te Parizu. Pod velikim je Matoševim utjecajem i u Hrvatskoj mladoj lirici, kao i Ivo Andrić, skreće pažnju na svoj rad. Najvažnija su mu pjesnička djela Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono te Žedan kamen na studencu. Bio je feljtonist, kolumnist, kritičar i esejist, a dio je novinskih uradaka te tekstova razasutim po raznim časopisima objedinio u knjigama Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prevodio je s nekoliko jezika, a zapaženi su njegovi prijevodi s francuskoga jezika, osobito djela J. P. Sartera.
13. studenoga 1991. godine potpisala su 42 dobitnika Nobelove nagrade peticiju za zaustavljanje velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.
