Arhiv tekstova
26.11.2004
Tko nije protiv vas, za vas je (lk 9,50)
U našem životu svakako je najvažnije, ali i najteže, živjeti u pravdi, istini i ljubavi jedni s drugima. Znamo da je čovjek stvoren na sliku Božju i da se ta sličnost događa upravo u tome što čovjek nije u strogom smislu odvojena individua, nego je biće relacija. Da bi uopće mogao nastati, već u samom početku ima stav nastajanja u relaciji: otac – majka – porod. Čovjek je u biti socijalno biće. Naš Bog, kojega kršćani ispovijedamo je Tro-osobni Bog. Znači ispovijedamo savršeno jedinog jedincatog i apsolutnog Boga, ali koji je »bogat životom« u tri osobe koje su u relaciji savršenoga jedinstva: Otac – Sin -Duh Sveti. Tako je Božanski život punina koja se prelijeva i u svoja stvorenja, a napose u biće koje je stvorio sebi sličnim: čovjeka.
Stoga je istina da čovjek ne može ostvariti savršenu sreću izolirano izvan i mimo drugih, osobito bez pravoga i pravednoga stava prema drugima. Naša sreća je, dakle, u odnosu prema onima s kojima živimo. Usrećujući i objedinjujući bivamo jedan drugome dar. Svako razjedinjavanje, sukobljavanje pod nikakvom cijenom ne može donijeti sreću i zadovoljstvo. Razumljivo je da je i najveća napast koja razara čovjeka upravo napast sukoba samo zato da bi čovjeka učinio nesretnim, a onaj tko je nesretan u sebi, ne može usrećivati druge nego postaje »trovač«. Tako međuljudski odnosi opterećeni neslogom i razdorom, gomilaju mnoštvo nesretnih pojedinaca, ne stvaraju zajednicu, a još manje zajedništvo i troše se ogromne energije upravo zato da sebe opravdavamo, prikazujemo u boljem svjetlu i tim činom upadamo odmah u prvu zamku, a to je da onog drugog sudimo, osuđujemo ili barem smatramo manje vrijednim od sebe.
NITKO NI S KIM: Svijet je pun predrasuda. Predrasuda sama po sebi je zlo jer je zapreka istini. Imati sud, ili osudu prije nego se zna istina, direktni je grijeh protiv istine. A puni smo predrasuda. Da smo puni opreza, bilo bi i opravdano i razumljivo. Oprez je samo razboritost i svjetlo kojim čovjek osvjetljava svoj put, znajući da ga okružuju mnoge opasnosti, pa i nedobronamjerni ljudi. Ali predrasuda je već gotov stav u kojemu čovjek donosi sud prije nego zna istinu i to sud o svome bližnjemu koji se diže onda kao zid razdjeljivanja i onaj drugi koliko god bio pravedan ili istinit, biva odbačen samo zato što je njegov sugovornik pun predrasuda prema njemu.
Gospodin Isus je postavio vrhovno moralno načelo »NE sudite, da ne budete suđeni – ne osuđujte da ne budete osuđeni!« O predrasudama nije ni govorio. Ako ovako oštro moralno načelo po Isusovoj želji regulira međuljudske odnose, suda i osude, koliko je dublje načelo još težega stanja, a to je predrasuda. Suprotno onome što je kod Lukina evanđelja Isus jasno rekao učenicima, predrasuda se služi logikom »Tko nije sa mnom – protiv mene je«. Tako se zajednica razbija u male grupe – klanove – podgrupe i svojevrsne »tvrđavice« iz kojih se onda na one »druge i drugačije« baca drvlje i kamenje predrasuda čija je posljedica isključivost. Unakrsno se dogodi da se zbog predrasude i svojih vlastitih grupacija uzajamno tako isključujemo da na koncu više nitko ne može s nikim. U tom momentu više nema ni riječi o zajednici, još manje o zajedništvu, a da ne govorimo o kršćanskim načelima međuljudskih odnosa.
NULTA TOČKA RAZBIJANJA: Bojim se da je naša nacionalna zajednica dosegla tu nultu točku razbijanja. Grupice i »grupašenja« koji se suprotstavljaju samo zato što su puni predrasuda, onemogućuju i onaj minimalni dijalog u kojem bi se sugovornika barem uvažavalo. I stalno izmišljamo »vanjske čimbenike« našeg vlastitog nestajanja, a nikako da prihvatimo gorku istinu da mi ne nestajemo samo zato što to drugi hoće, nego zato što smo podlegli napasti predrasuda – suda – isključivosti i konačno potpisali groznu presudu: samouništenje.
Da smo barem pelikan, koji vlastitom krvlju hrani svoju mladunčad pa bismo barem bili žrtve ugrađene u život bolji i sretniji – generacija koje dolaze iza nas. Ali mi nismo pelikani nego više ljudi predrasuda i živimo logiku: Tko nije u mom »klanu«, protiv mene je. Tako se događa da se zapravo istina potpuno gubi, pravda gazi, a ljubav nes-taje i sve mogućnosti koje bi se i našle kao rješenje, već su unaprijed osuđene na propast samo zato što je neka misao, neka ideja »nikla« u nečijoj drugoj glavi. Tako se događa da više nemamo ni jedne jedine okosnice, ideje i programa oko kojeg bi se barem okupila većina, ako ne i svi. Ali s tim više imamo snage svaki iz svoga ugla, puni gorčine, zagorčavati drugima, suditi i osuđivati svaku inicijativu, zaboravljajući da time ne postižemo ništa, nego samo gubimo. Nema nijedne kohezione snage koja bi nas do te mjere okupila da nas barem osvijesti da tako nema smisla raditi i da smo u presudnom času povijesti svi odgovorni za osudu vlastitoga naroda koji potpisujemo.
INSTITUCIJA ODGOVORNIH: Počinje Advent, vrijeme crkvene godine koje je puno nade. Znam da nisu svi čitatelji našega lista vjernici, ali većina jeste. Bilo bi dobro kad bi adventsko vrijeme poslužilo za preispitivanje stavova, pogotovo onih koji u društvu nose makar i minimalnu odgovornost za zajednicu, kao i svakog pojedinca da se u adventskom vremenu intenzivno vježbamo protiv napasti i predrasuda i razbijanja u male grupacije istomišljenika ili laskavaca. Isus je postavio jasno načelo: »Tko nije protiv vas, za vas je« i pokušajmo živjeti u tom pozitivnom hodu.
Bio sam nedavno na jednoj međunarodnoj konferenciji o europskim pitanjima. Bila su izlagana načela demokršćanskih stranaka zapadne Europe. Predstavnik Nizozemske u uvodnom dijelu izlaganja predstavio se kao član »desetorice« nazvane »Trust mozgova«. Kad sam ga u pauzi zapitao što to znači, odgovorio mi je: »U našoj zemlji postoji takva neformalna institucija koja okuplja sve odgovornije voditelje naroda i bez obzira na ‘partijska’ opredjeljenja, najiskrenije se razgovara o onim stvarima koje su sada najvažnije za život cijele nacije. Svaki član je nakon dogovora moralno dužan da svojoj organizaciji prenese stavove i radi na tome da svatko dade doprinos općem dobru bez da je napustio svoja osnovna načela, ali je sav kapacitet svoga rada ponudio za opće dobro.«
Mi nismo ni brojan ni veliki narod. Takav model bi mogli još prije ostvariti kad bi se našla grupa ljudi kojima bi stvarno stalo do općega dobra za sav narod. Advent je vrijeme nade, a za nas kršćane i budne molitve, pa ćemo i ovog Adventa moliti Kneza Mira da prosvijetli pamet onima koji su odgovorni za opće dobro, da bar pokušaju shvatiti Isusovu poruku: »Tko nije protiv vas, za vas je« i da ne isključuju druge samo zato što ne pripadaju toj grupi, toj asocijaciji ili toj partiji. Dođi Gospodine Isuse – Maranatha!
