Arhiv tekstova
26.11.2004
Ima se! No, čega? Pa, svega!?
ma se, dakle? Ima, očito je! Barem nečega. Jer, tako slovi glavni naslov ovoga djela! I zašto onda ne povjerovati u to. U to, naime, da ima se. Tim prije, jer tako to naslovi čovjek ovaj. Ovaj ovdje a od povjerenja. Takmac je to koji se već dobrano dokazao da zna! To da ima se! A tko to? Pa jednostavno taj što je znan kao dr. u svojoj trostrukosti: i onaj predimenski a titularno – doktor, i onaj imenski – Draško, i onaj imensko-prezimenski – Draško Ređep, naime! To je taj znalac koji povjerenje naprosto budi. Nosi u se. A i svjedoči on to tako perom svojim, sada već, više od 50 godina. Povjerenje a perom. Lijepe li godine u takvomu svjedočenju! Ima se, eto i toga, dakle, ovdje. No, osim onoga tim prije, smijemo to reći, tim i poslije glede povjerenja u ono da ima se. Jer, i mi smo često u situaciji da tako što slutimo! To, naime, da ipak ima se! Pa tako znademo kazati da, da ima se! Evo i sada to iskusismo, na primjer, kod doktora. Sada, malo prije… Pisaćih godina, naime, da u njeg ima se.
Očito, pitanje nije to ima li se, već pitanje jest čega? Čega se to ima? Čega se to ima imati? I ne samo to, već i gdje se to ima? Što je to gdje se toga a takvoga ima? I kada se to ima da ima se? Tko na to referira, to jest pretendira? I kako se to čini? Dakako, može svatko i može se svakako? Znamo ne samo mi već i čovjek koji nas nuka da o tome a tako razmišljamo? Autor ovaj. U trostrukosti dr. Isto tako, može biti to i s onim kako je kod koga! No, još želimo vidjeti i to kako stoji s onim za koga! Za koga, naime, ima se toga i takvoga a od nekoga? Pa, krenimo redom. I upravo tim redoslijedom!
SVODNIK ZA PROŠLO I BUDUĆE: Čega se, dakle, ima? Pa svega!? To jest, skoro svega! Pa da vidimo onda. I nećemo ništa izmišljati. Tek navodimo odličnim naslovima zapisa u knjizi objavljenih toga čega se ima se: i puste zemlje, i križnih putova u ravnici, i tišine kao praznika, i Nikinaca i Morovića, i zornica dok dubok je snijeg, i nebesa nad Banatom, i skele pred Ilokom, i kvadrature kruga sred ravnice, i Uzdina noću, i zvijezda u Bašaidu, i svetog Roka u Futoškoj ulici, i Tavankuta, i mrtvaja, tih romana prirode, i Salaša, i doziva mora, i zaborava, i zaglušne tišine Kanjiže, i zime kao Bačka, i karuca naših putovanja, i tramvaja zvanog dobar dan, i drugih jezika, i Vojvodine stare, i šajki koje plove Dunavom, i mrko nebo nad tvrđavom, i iluzija slobodne sudbine, i sutona stida i zora strasti, i Kanta i đerma, i Ravela, ali u Subotici, i… I? I još mnogo čega i mnogo toga. Jednostavno, mnogo svega u stotinu tih naslova…
A kada se to ima se? Pa svagda!? Tako kaže u trostrukosti ovaj dr. I sada, ali i nekada. Uvijek isto je, naime. Jer, podnaslovno je upravo tako konstatirano u knjizi ovoj – sada i(li) nekada. Vrijedi to barem za ovdje. Važi kao istina za naš slučaj. Ono ima se, naime, možebitni je zajednički svodnik za ono prošlo i za ono sadašnje. Ima se je ono što sabire, okuplja i jedno i drugo. Nema razloga da tako ne bude i ubuduće. Da ima se, što stožerna je značajka toga nečega. Izvanvremenski je njezin odreditelj.
Gdje se to ima a tako? Pa tu? Tu je upravo tako da ima se. I sada i nekada. Već smo, čini se, nagovijestili na nekoliko mjesta. Tu je tako. U Vojvodini, naime. Ovoj našoj. Blatnoj i prašnjavoj. Užegloj i lednoj. Bogatoj i škrtoj. Sa svim. Sa svakim. Sa svačim. Hoće te l’ prirodnih ljepota? Hoće te l’ društvenih rugoba. Čudnih samotnjaka il’ neumornih pregalaca. Izvanrednih pisaca i izvanrednih slikara. Malih mjesta i velikih gradova. Fenomena samo ovdje postojećih – poput mrtvaja, uzdinskog mraka il’ zornica u Nikincima. I, naravno, mojeg Tavankuta. A sve je to tu. Tu to ima se. Tu u Vojvodini, mračnoj, vlažnoj, pomalo depresivnoj… Što ćemo, kad takva je. Jedina je. Jedincata. Naša. A u njoj ima se! I sada i nekada! A čega? Pa svega!?
FRAGMENTI: A kako se ima? U knjizi nam ovoj? Pa, raskalašno nanizano i eruditski usadrženo. Smjelo i usplahireno. Mudro i tankoćutno. Glasno i sa šaptom. S prijezirom i s oduševljenjem… No, skratimo i recimo po treći put: posve znano kada je u pitanju ovaj u trostrukosti dr. I to je baš tako okupljeno u, točno izbrojismo, stotinu fragmenata. Fragmenata, duljih ili kraćih, koji su gdjegdje postojano na granici lirskog, gdjekad su klasični epski pasaži, kadkad refleksivni zapisi, nekad biografske crtice, negdje književno-teorijski promišljaji… a o onome što ima se. Ovdje u Vojvodini. I sada i nekada!
A kod koga je to tako? Pa kod Draška Ređepa!? I dakako njegove, rijetko viđene, recepcije ovoga jedinstvenoga svijeta. Ove Vojvodine. Te panonske oaze u kojoj on ustvrđuje naslovom da ima se, podnaslovom da tako je i nekada i sada – sve ovdje isto je: ima se! A elaboracijom, pak, odabranoga Ređep to onda samo potvrđuje svojim prepoznatljivim stilom! O čemu svemu maloprije već rekosmo, pa nećemo sada ponavljati. Dosta je, naime, o njemu, mora se i o djelu…
Za koga? Pa za nas!? Jer, za nas je to tako o tome a od njeg učinjeno. Za nas, čitatelje, a o njoj. Da usluhnemo ono što nedovoljno znadosmo o zavičaju nam, da usporedimo naše vlastite doživljaje o njem, da otkrijemo ono što nam strano je u Vojvodini, da vidimo ono što vidjeli još nismo u njoj, da…
I neka o tomu tako a ovim dosta bude rečeno… Barem od mene. I za ovu priliku. A u povodu ove više nego uzbudljive knjige. Da, ima se! Štošta u njoj!?
