Arhiv tekstova
Degradacija ličnosti uniformnim umom
I dok Radio-televizija Srbije s ponosom reklamira u vlastitoj produkciji snimljen skup ali glup proces pretvaranja čovjeka u papagaja u vidu serije Vojna akademija, dotle redatelj Goran Paskaljević – o čijem će djelu u ovom tekstu biti riječi – kaže da mu je rat najveći životni strah, ne toliko zbog ranjavanja i smrti koliko zbog sveopće degradacije čovjeka.
A degradacija čovjeka, osim u uniformi u ratu, nerijetko se događa i u svakodnevici u situaciji kada je pojedincu suprotstavljen sustav, bilo to na radnom mjestu ili u nekoj od državnih institucija. Jedan od najboljih primjera za to, bar u svijetu umjetnosti, svakako je film Gorana Paskaljevića Honeymoons (Medeni mesec, Muaj mjalti), snimljen 2009. u srpsko-albansko-talijansko-mađarskoj koprodukciji. Radnja filma je jednostavna i vrlo aktualna: dva mlada para Maylinda (Mirela Naska) i Nik (Jozef Shiroka), odnosno Vera (Jelena Trkulja) i Marko (Nebojša Milovanović) žele iz Albanije i Srbije zapaliti u svijet i tamo potražiti sreću. Jedan događaj koji s njima nema apsolutno nikakve veze pokazat će se, međutim, presudnim za ishod njihovog cilja: ubojstvo talijanskog vojnika u okviru KFOR-a na Kosovu zbog čega se preko državnih medija u Albaniji i Srbiji krivac unaprijed »zna« i pronalazi, naravno, na drugoj strani.
Nik i Marko, mladići koji se ne poznaju, reagiraju na tu vijest isto: zdravorazumski i protiv stereotipa i predrasuda koji dovode do kolektivne stigmatizacije Drugoga (»Nisu problem Srbi već takvi kao ti«, reći će Nik u jednom trenutku nekom albanskom tajkunu i »patrioti« u trenutku kada se počne komentirati vijest, odnosno krivica za počinjeno ubojstvo, a slično će reagirati i Marko u jednoj vojvođanskoj birtiji u kom su gosti listom u »Šiptarima« vidjeli krivce). Nije, vjerojatno, suprotstavljenost zdravog razuma onom kolektivno uniformiranom pridonijela jačanju želje za napuštanjem jedne jadne, siromašne, u sebe zaljubljene, bolesne i zaglupljene sredine, ali je svakako nije ni umanjila. I Nik i Marko svakodnevno su izloženi sličnim situacijama u kojima su gnjev i mržnja jedino oružje da bi se prikrila vlastita nemoć i negirala odgovornost za stanje u svom dvorištu.
Kulminacija problema, međutim, nastaje kada se Nik i Marko, zajedno s Maylindom i Verom, nađu na granici – u Bariju i na Kelebiji. Obojica zbog svog podrijetla (Nik albanskog, a Marko zato što se, ne birajući gdje, rodio baš u Kosovskoj Mitrovici) nailaze na neprobojni uniformirani um, odjeven u odore talijanske i mađarske pogranične policije koje na ogoljeni način pokazuju da se priroda svakog sustava temelji na malo pameti i puno apsurda u kom se potčinjenost (degradacija) pojedinca podrazumijeva, a humanost (logika) unaprijed odbacuje kao sumnjiva i štetna.
Čak i oni koji se ne svrstavaju u bolje poznavatelje opusa Gorana Paskaljevića u Varljivom letu, Posebnom tretmanu, Čuvaru plaže u zimskom periodu, Psu koji je voleo vozove ili nekom drugom od 18 snimljenih filmova, prepoznat će bar dvije za njega toliko karakteristične osobine: nepretencioznost priče i njezina duboka humanost, a Medeni mesec svakako je kruna i jedne i druge. Zajedno s Goranom Markovićem, Rajkom Grlićem, Lordanom Zafranovićem... iz Paskaljevićevih filmova trajno ističe tinta Praške škole, kao možda i najbolje u Europi, bar kada je riječ o pravom, dakle umjetničkom filmu u kom jasna priča služi za priopćavanje poruke ili pouke ili pak, baš poput dobre knjige, potiče na razmišljanje.
Kakve bi se, pak, pouke mogle izvući iz Medenog meseca, odnosno kakva je poruka ovog filma i čime nas on potiče na razmišljanje? Jedna od pouka mogla bi se (baš kao kod Čehova o duhanu) odnositi na štetnost predrasuda u svakodnevnom životu u što su se nedavno, kao žrtve, na svojoj koži mogli uvjeriti dvojica mladića koji su govorili albanski u Novom Sadu, ali ne – bar za sada – i oni koji su vlastiti primjer bolesnog šovinizma s toliko dobre volje javno prezentirali. Jedna od poruka, a koja je već i naprijed rečena, mogla bi svakako biti i ta – što su klinci odavno shvatili i u što se svakodnevno uvjeravamo – da je najbolja obrana od gluposti bijeg što dalje od nje, jer je sustav tu da je hrani i brani (a po potrebi i potiče), a takva borba ne samo da je dugotrajno nepotrebno iscrpljivanje energije nego je u bližoj i daljoj perspektivi uzaludna. Ono što, pak, potiče na razmišljanje svakako je pitanje zašto jedno bolesno društvo kakvo ovo po mnogim parametrima jeste – umjesto već spomenute Vojne akademije; Selo gori, a baba se češlja; Ranjenog orla i sličnih indoktrinirajućih opijuma – na program jadnog servisa ne stavi ciklus filmova poput Medenog meseca, Karaule, Ničije zemlje, Pre kiše...? Odgovor na ovo jednostavno pitanje također je jednostavan: da to uradi, ovo društvo ne samo da bi prepoznalo razum Paskaljevića, Grlića, Tanovića ili Mančevskog nego bi tim činom priznalo da je spremno na liječenje.
Zlatko Romić
