Arhiv tekstova
03.12.2004
Buljarice nisu mogle zamijeniti Split
Sjedim u toplome domu i slušam zvuke i riječi pjesme »Kome bi šumilo more moje sinje da Hrvatske nije, da Hrvatske nije, kome bi svirale moje mandoline, da Hrvatske nije, more moje sinje…« i to me vraća nekoliko mjeseci unazad, u vruće dane tijekom srpnja, u Dalmaciju, na najlipše more na svitu – Jadransko i u grad podno Marjana – Split.
Još kao mali, kad se spomene more, sjetio bih se Splita. Vrlo jednostavno, iz Šida sam, a Šiđani su godinama išli na more upravo u Split. To su bile organizirane ture tijekom ljeta, vozili su autobusi Šid-ekspresa i rijetki su bili Šiđani koji nisu išli u najveći dalmatinski grad.
RAT NA POMOLU: Trajalo je to od konca pedesetih do 1988. godine, kada se posljednji put išlo organizirano. Te jeseni dogodila se »jogurt revolucija« i Milošević je za jedan dan srušio autonomiju Vojvodine. I danas se pitam, da se Vojvodina tada nije tako lako predala, da li bi tijek događaja na ovim prostorima bio drugačiji?!
Pod kraj te školske 1988./89. godine nas đake nastavnici su obavijestili da će se na more ići u Buljarice, u Crnu Goru. I pokraj toga što volim zemljopis, prvi sam puta tada u životu čuo za to mjesto. Svi smo se pitali – što se ne ide, kao i do tada svake godine, u Split. Nekoliko godina poslije svi ćemo dobiti odgovor.
Sjećam se, dok smo putovali vlakom prema Budvi, u susjednome kupeu su neki pjevali »Oj vojvodo Sinđeliću«. Tu sam pjesmu nekoliko mjeseci prije toga po prvi puta čuo, i to od grupe »prijatelja« iz razreda. U jednom trenutku je netko u tome susjednom kupeu uzviknuo: »Imamo jednog Šokca, pedera!«. Ubrzo sam shvatio da je riječ o mlađem dječaku iz Gibarca, koji je s njima sjedio u kupeu. Još me je više iznenadilo što nastavnik nije uopće reagirao, a sjedio je s nama u kupeu i dobro je čuo što se priča.
Kada smo stigli u Buljarice, razlika u odnosu na Split je bila očigledna. Već sam tada odlučio, da iduću godinu na more idem samo u Hrvatsku. Stjecajem okolnosti iduće godine sam s rođacima iz Osijeka po prvi puta bio u Rijeci i na otoku Pagu. U povratku smo išli vlakom kroz Knin. Sjećam se, dok smo čekali vlak u Zadru, jedan je mladić, dvadesetih godina, u kratkim hlačicama u bojama srpske trobojke šetao zadarskim kolodvorom. Sišao je u Kninu.
Slučajno ili ne, al’ na Slobin rođendan, točno tjedan dana nakon toga, 19. kolovoza 1990. počela je tzv. »balvan revolucija«, pruga kod Knina je blokirana. Već za Uskrs 1991. na Plitvicama pada prva žrtva, Josip Jović, a nekih mjesec dana kasnije događa se Borovo Selo. Tada je bilo jasno da je rat na pomolu.
Toga ljeta nisam išao na more. Koncem kolovoza i početkom rujna kroz Šid prolazi beskrajna kolona vojnih vozila JNA, uglavnom sa srpskim zastavama i poneko s jugoslavenskom, a vojnici pozdravljaju okupljene s podignuta tri prsta.
U POZADINI – ČIŠĆENJE: Rat se u Hrvatskoj završio mirovnim sporazumom potpisanim u Sarajevu 2. siječnja 1992. godine, a već 15. siječnja Hrvatska je, uz Sloveniju, međunarodno priznata kao neovisna država, iako s gotovo trećinom teritorija izvan svoje kontrole. Taman malo mira i već kroz koji mjesec počinje rat u BiH. Još strašniji, uz više zločina i nastradalih.
U pozadini svega toga – tiho čišćenje srijemskih Hrvata. Prijetnje, eksplozivne naprave, premlaćivanja, ubojstva. A naši susjedi i »prijatelji« čudili su se otkud se Hrvati sele, pa nitko ih ne dira!? Problema su imali i Rusini, Slovaci, Mađari, ali i oni Srbi koji su iskreno stali u zaštitu svojih prijatelja Hrvata. Te 1992. prolazeći kroz Kukujevce, vidio sam da skoro svaka druga kuća ima srpski barjak, što je značilo da su tu sada novi stanari. Ni te 1992. nisam išao na more. Iduće 1993. godine moja se obitelj uputila preko Mađarske u Hrvatsku, u posjet rodbini, ali i na more. Većina rodbine u Iloku 17. je listopada 1991. prognana. Bili su rasuti diljem Hrvatske, ali najviše u Opatiji i okolici.
Ujutro smo iz Zagreba krenuli vlakom prema Rijeci. Kako je Karlovac tijekom te noći bombardiran, proglašena je opća opasnost i vlak je krenuo preko Slovenije. Na granici su nas »skinuli«, jer smo iz Jugoslavije to jest Srbije i imamo crvene putovnice.
Idući dan vlak je išao preko Karlovca i stigli smo u Rijeku, gdje su nas rođaci Iločani pričekali. U Opatiji smo bili desetak dana, a zatim smo trajektom iz Rijeke krenuli u Split. Putovalo se cijelu noć i u jutarnjim satima ugledali smo poznatu splitsku rivu. Kako je moj pradjed zapravo u Srijem došao daleke 1922. iz Dalmatinske zagore, imam puno rodbine u Dalmaciji, posebice u Splitu.
Obišli smo cijeli Split tih dana. Vidjeli smo i plažu na kojoj su se Šiđani kupali tolike godine i gdje su generacije Šiđana naučile plivati. Natrag smo išli autobusom, Jadranskom magistralom sve do Rijeke, a potom prema Zagrebu. Prvi sam puta tada vidio neke od prekrasnih krajeva Hrvatske i mnoga hrvatska mjesta. U vlaku smo upoznali nekoliko ljudi iz Tovarnika. Iznenadili su se kada su čuli da smo iz Šida. Plakali su za svojim Tovarnikom.
KROZ BiH: Na more 1994. godine nisam išao, bio sam u Osijeku dva tjedna. Upoznao sam te godine najveći grad Slavonije. Izlazio sam skoro svaku večer van s društvom, uglavnom sa Srijemcima koji su tamo preselili.
Iduće, 1995. godine, s obitelji sam išao na more istim putom kao i 1993. i u ista mjesta. Ovaj smo puta išli vlastitim autom. Kako smo imali auto s beogradskim pločicama, gdje god bismo se pojavili izazvali bismo pažnju. U Zagrebu smo prolazili pokraj gradskoga autobusa punog putnika. Kada je prvi vidio naše pločice uzviknuo je tako da se cijeli autobus okrenuo, mahali su, bilo je čak interesantno.
Koncem te godine potpisan je Daytonski a potom i Erdutski sporazum. Rat u BiH i Hrvatskoj je završen, Podunavlje je u iduće dvije godine mirno reintegrirano u pravni sustav Republike Hrvatske. Već iduće 1996. Išao sam svojim autom i to autocestom. Uz put su još bile vidljive posljedice rata. Svake godine je bivalo sve bolje i bolje, vidjelo se to po cestama. Hrvatska se polako i sigurno obnavljala od rata. Osim 1998. svake sam godine išao u Split na more. Posljednje tri godine idem kroz Bosnu i Hercegovinu.
Hrvatska je mala zemlja, ali ima toliko puno zanimljivoga vidjeti, da se mnogi iznenade kada po prvi puta dođu. I u BiH ima zanimljivosti. Prošle sam godine tako po prvi puta bio u Jajcu i vidio čuvene slapove. Ove godine sam išao kroz Mostar, vidio sam novi (stari) most i centar Mostara, zatim Široki Brijeg. Kad ste u Širokom Brijegu, čini vam se kao da ste u Njemačkoj, po voznom parku i kućama.
Ove smo godine u povratku išli u Zagreb kod rodbine i obišli prijatelje Srijemce iz Gibarca koji sada žive u Petrinji. Usput smo obišli i rodbinu u Dalmatinskoj zagori. Poklopilo se da je baš toga dana, kada smo stigli, u Petrinji organizirana fešta i natjecanje u pripremanju fiša na rijeci Kupi. Navijali smo za Srijemce!
