Arhiv tekstova
03.12.2004
Ispravljat ćemo disproporcije
Pokrajinski tajnik za upravu, propise i nacionalne manjine u prethodne četiri godine – dr. Tamás Korhecz – zadržao je resor i u novom mandatu, a usto je unaprijeđen i u potpredsjednika Izvršnog vijeća Vojvodine. Takva promicanja obično se ne događaju bez razloga, i ukazuju na rezultate prethodnoga rada. A, nakon Miloševićeva vremena, upravo u oblasti nacionalnih manjina bilo je itekako posla.
HR: Nakon isteka četverogodišnjeg mandata na čelu pokrajinskog Tajništva za upravu, propise i nacionalne manjine, kako ocjenjujete rezultate rada toga Tajništva?
Ovo je Tajništvo bilo nositelj niza projekata, niza poslova u oblasti zakonodavstva i u oblasti provođenja zakona, zbog kojih možemo biti ponosni i zadovoljni i koji su doveli do veoma značajnih izmjena u pozitivnom smislu u oblasti instrumenata za očuvanje identiteta nacionalnih manjina.
HR: Što od toga smatrate najznačajnijim, prije svega u oblasti zaštite prava nacionalnih manjina?
Kao prvo, izdvojio bih naš udio u izmjeni saveznog Zakona o zaštiti nacionalnih manjina. Neću da na neki način prisvajam zasluge za taj zakon, ali smo izuzetno puno znanja i napora uložili u donoše-nje toga Zakona, koji je dobio najviše ocjene od strane stručnjaka europskih i međunarodnih organizacija. S druge strane, u okviru tog Zakona je u naš sustav uvedena potpuna pravna novina – zaštite prava nacionalnih manjina. To je pravo na kulturnu autonomiju ili manjinsku samoupravu, što se ostvaruje preko nacionalnih vijeća, kojih sad zajedno s novoformiranim Makedonskim nacionalnim vijećem ima jedanaest. Imali smo veliku ulogu u proboju leda, kako bi zakonske odredbe doista zaživjele kroz nacionalna vijeća, prvo u smislu da se oni oforme, drugo da se nađu financijska sredstva, jer je više od godinu dana isključivo Pokrajina preko Tajništva financirala djelatnost nacionalnih vijeća.
HR: Kako se ostvaruje kulturna autonomija?
Ostvarivanje kulturne autonomije osigurali smo donošenjem, odnosno predlaganjem akata, kao što je prenošenje osnivačkih prava pokrajinskih glasila na nacionalna vijeća, kao i prve nadležnosti u oblasti službene uporabe jezika. Tako smo pokrajinskom odlukom prenijeli na nacionalna vijeća pravo da utvrde tradicionalne nazive naseljenih mjesta na jeziku dotične nacionalne manjine, što je većina nacionalnih vijeća iz Vojvodine i uradila. Hrvatsko nacionalno vijeće je to propustilo uraditi, ali, naravno, kod hrvatske nacionalne zajednice ima i manje tih tradicionalnih naziva. Isto tako, smatram da je naša zasluga da nacionalna vijeća danas imaju ključnu ulogu u raspoređivanju pokrajinskih proračunskih sredstava namijenjenih za udruge, projekte i manifestacije nacionalnih manjina. Za razliku od prethodnog razdoblja, kada su to pokrajinska tajništva dijelila prema potpuno vlastitom nahođenju, nakon promjena koje smo uveli, nacionalna vijeća imaju ključnu ulogu u raspodjeli tih financijskih sredstava. Dakle, sada legitimni i legalni predstavnici zajednice odlučuju o tome kakvi projekti će se financirati, u kom obliku i obujmu. To je isto tako i u oblasti Tajništva za kulturu, budući da nije riječ samo o sredstvima koja su u kompetenciji ovog Tajništva.
Mislim da je to revolucionarno u našem pravnom sustavu, pa čak i u široj okolini.
Osim toga, veoma sam ponosan što smo bili jedan od inicijatora osnivanja novih glasila na jezicima manjina, dakle na hrvatskom i romskom jeziku, što smo uspjeli pomoći da krene obrazovanje na hrvatskom jeziku u osnovnim školama, gdje je bilo izuzetno velikih prepreka, koje su morale biti i mogle biti premošćene samo uz pomoć našeg posredovanja.
HR: Pokrajina je donijela i Odluku o uređivanju službene uporabe jezika nacionalnih manjina. Što je urađeno na tome planu?
Kada smo dobili ovlast da vršimo upravni nadzor nad ostvarivanjem službene uporabe jezika i pisma, više stotina novih višejezičnih natpisa je postavljeno širom Vojvodine, a danas je moguće nakon deset-dvanaest godina ponovno izvaditi dvojezične javne isprave.
Osim ovoga, smatram da je velika stvar što smo uspjeli iz pokrajinskog proračuna u realnoj vrijednosti nekoliko puta povećati financijska sredstava, dotacije za razvoj kulture, stvaralaštva, projekte nacionalnih manjina.
HR: U Općini Apatin ta se Odluka ne poštuje i nije uveden hrvatski jezik u Sonti i mađarski u Kupusini?
Oni su prekršili našu Odluku a njihov Statut općine je trebao biti usklađen s našom Odlukom, jer je naša Odluka propis o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i viši je akt prema pravnoj snazi od Statuta općine. Lokalna samouprava uživa širok stupanj samostalnosti, tako da mi nemamo direktnog načina da jedan opći akt promijenimo ili poništimo. Zato smo pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom Republike Srbije, koji mora odlučiti o tome je li Statut Općine Apatin u ovome dijelu ustavan ili je protuustavan. Ako je protuustavan, Općina će biti natjerana da promijeni svoj Statut. Na žalost najveći je problem s onim protuustavnim odredbama, koje se ogledaju u ne činjenju. Dakle, ovdje se ne radi o tome da je Skupština Općine Apatin utvrdila nešto što nije mogla utvrditi, nego što nešto nije utvrdila. Izjašnjavanje Ustavnog suda će pokrenuti ovo pitanje s mrtve točke, jer iako smo pokušali posredovati i to riješiti, naišli smo na široko nerazumijevanje i odbojnost u Općini Apatin.
HR: Tajništvo kojem ste na čelu je sudjelovalo je i u pripremi tzv. Omnibus zakona. Ima onih koji se negativno izjašnjavaju o tom Zakonu. Kakvim ga Vi vidite?
Veoma sam ponosan na to da je pokrajinsko Tajništvo pripremilo Zakon o utvrđivanju ovlasti Autonomne Pokrajine, tzv. Omnibus zakon, koji je osigurao da Pokrajina danas ima osamdeset puta veći proračun nego što je imala 2000-te godine, kada smo mi došli na vlast, te da preko toga imamo i mnogo veće mogućnosti utjecaja na ostvarivanje prava građana, da osiguravamo određene potrebe građanima i u oblasti obrazovanja, kulture, školstva, zaštite životne sredine itd. Dakle, mislim da se taj zakon pokazao kao jedan veoma uspješan projekt i kompromis koji je tada bio jedino moguć i danas se vidi da možda još dugo vremena nećemo ostvariti više od onoga što smo tada uspjeli izvojevati, i da smo za to uspjeli dobiti podršku sada pokojnog premijera Zorana Đinđića, a bez te podrške naravno sve to danas ne bi bilo tako kako jest.
HR: Što niste uspjeli uraditi?
Jednu stvar nismo uspjeli uraditi. Nismo uspjeli razinu tolerancije u Vojvodini povećati. Nismo uspjeli kod većinskog naroda ojačati svijest o potrebi prihvaćanja manjinskih zajednica, prihvaćanja njihovih prava, i na žalost rezultat toga snažnog otpora jesu i incidenti na nacionalnoj osnovi, koji se događaju diljem Vojvodine. S jedne strane, možda smo naivno očekivali, sad govorim i u svoje osobno ime, da će se neke stvari automatski popravljati protekom vremena, ali morali smo primijetiti da su problemi mnogo dublji i da je ideologija nacionalne isključivosti i mržnje i netrpeljivosti mnogo dublje ukorijenjena u generacijama koje su stasale u tom vremenu, nego što smo možda u nekoj euforiji 2001. -2002. godine mislili.
HR: Planira li Tajništvo i dalje raditi na rješavanju toga problema?
U sljedeće četiri godine, osim što ćemo nastaviti jačati institucije u oblasti zaštite identiteta manjina i obrazovanja, morat ćemo se veoma snažno osvrnuti i na projekte i na neke mjere, akcije, programe, strategiju, kako bi se smanjila etnička distanca i kako bi većinski narod stvarno shvatio da nema nepremostivih animoziteta i suprotnosti interesa između interesa srpske većine i interesa nacionalnih manjina i da multikulturalna Vojvodina nije interes samo manjina, nego da je i interes većine. Mislim da bi se već i ako bi smo samo uspjeli uraditi da se prosječni građanin upozna s nekim najprostijim povijesnim i današnjim činjenicama puno pomoglo.
HR: Kako to ostvariti?
Ovaj projekt ćemo usmjeriti na mladež između deset i dvadeset godina, koji su na neki način najviše zaraženi netrpeljivošću. Zaprepašćujući je podatak na primjer da dobar dio srpskog stanovništva nema pojma o tome kako Mađari na ovim prostorima žive više od tisuću godina, nema pojma o tome da Hrvati nisu došli za vrijeme režima Ante Pavelića u Srijem nego nekoliko stoljeća ranije, nemaju pojma o tome da je višejezična uprava ili višejezično školstvo u Vojvodini postojalo i za vrijeme Mađarske i za vrijeme Austro-Ugarske. Nemaju pojma o tome da naš Ustav i naši zakoni predviđaju službenu uporabu jezika manjina, da je to sasvim prirodno a ne samo zakonito. Ima milijun stvari gdje bi prosto upoznavanje s činjenicama moglo podići svijest da ravnopravnost zajednica nije nešto što ugrožava bilo čije nacionalne interese, i mi želimo, prije svega, preko škola i uz pomoć medija podići razinu tolerancije.
HR: Mogu li se edukacijom svi problemi međunacionalne netrpeljivosti riješiti?
Netrpeljivost se mora s više strana napadati, moraju se poduzimati i mjere krivičnog gonjenja i sankcioniranja, moraju se poduzimati i preventivne mjere. Ako želimo netrpeljivost i ekstremizam izolirati i svesti na razinu koja je potpuno prirodna u svakom demokratskom društvu, potrebno je da se većina jasno ogradi od takvog ponašanja, jer bez obzira što većina ne podržava taj ekstremizam, ipak je on prisutan u manjoj ili većoj mjeri u prilično širokoj populaciji, jer to nije 5 ili 10 posto, nego ponekad i 30 posto populacije. S druge strane, većina ne pokazuje jasnu odbojnost prema takvom ponašanju, nego ima i određeno razumijevanje, pa i ako se ne podržava takvo ponašanje, pokazuje se jedna široka tolerancija prema netoleranciji. Ovdje i politička elita ima svoju odgovornost, jer kod ovakvih slučajeva nisu dovoljno energični i jasni u osuđivanju i izoliranju tih pojava, tako da ih na kraju krajeva indirektno nekako pomažu. Prema onima koji promoviraju nacionalnu mržnju i šire netrpeljivost, politička elita i društvo u cjelini mora se jasno odrediti i treba jasno reći da je to ekstremno ponašanje. Na žalost, u ovoj državi mi dvije stvari nemamo za sada: nemamo vladavinu prava, i drugo, nemamo stabilnu izvršnu vlast, što je situacija koja pogoduje ekstremizmu.
HR: Često u izjavama ističete kako je Vojvodina s razlogom postala sinonim multikulturalnosti i kako gotovo da nema nijedne regije u Europi koja je toliko raznovrsna, šarolika i heterogena u etničkom, jezičnom i konfesionalnom pogledu. S druge strane, postoje i takve ocjene da Vojvodina sve više postaje dvonacionalna (Srbi i Mađari), prije svega u političkom smislu. Što o tome mislite?
Svakako da je najočigledniji odnos manjina-većina u odnosu Srba i Mađara u Vojvodini, što ima i svoje historijske korijene, jer je faktički povijest procesa u posljednjih 400 godina borba između Beča, Budimpešte i Beograda oko prevlasti nad Vojvodinom. Treći faktor je u međuvremenu nestao, jer su Nijemci protjerani kompletno. Drugi razlog je u brojčanosti mađarske zajednice, koja ima i političku težinu na političkoj sceni, jer mađarska nacionalna manjina uspijeva utjecati na ukupna zbivanja u Vojvodini. Bio bih veoma tužan ako bi se cijela priča u Vojvodini svela na mađarsko-srpske odnose, iako oni jesu osovina cijele problematike i budućnosti Vojvodine, ali Vojvodina ne bi bila Vojvodina ako bi bila samo mađarska i srpska. Vojvodina je Vojvodina samo zbog toga što je i hrvatska i slovačka i rumunjska i rusinska. Čim Vojvodina prestane biti multikulturalna, vojvođansko pitanje i Vojvodina kao takva više neće postojati.
Vojvodina je sinonim višekulturalnosti i ako se pogledaju mjesta koja su sad homogena srpska mjesta, multikulturalnost je i dalje i tamo prisutna, ako ništa drugo, u arhitekturi u crkvama, zgradama, i bit će još dugo prisutna, ne može se izbrisati. Mogu se protjerati stanovnici, ali neki zanati ostaju kao svjedoci. Tako se, na primjer, sve pivovare u Vojvodini grade na njemačkim tradicijama. Možda danas nema niti jednog njemačkog inženjera u tim pivovarama, ali sve što je dobro u njima ima svoje porijeklo u znanju njemačkih majstora piva iz XVIII. stoljeća.
HR: Može li Skupština Vojvodine biti reprezentativna ukoliko u njenom sastavu nisu adekvatno zastupljene sve nacionalne zajednice koje u njoj žive? Prema Vašem mišljenju, jesu li izborna pravila u proteklim izborima bila prilagođena specifičnim potrebama Vojvodine?
Do ovih izbornih zakona, koje smo donijeli pet minuta do dvanaest prije izbora, nikakva pogodnost za pripadnike nacionalnih manjina, njihove stranke i kandidate nije bilo. Do tada su u Vojvodini 14 godina važili propisi koji su bili u etničkom smislu »slijepi«. Potpuno ista pravila su važila za sve političke stranke i kandidate, što je često bilo faktička diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina. Mi smo odlučili ugraditi mehanizme koji će pokušati olakšati manjinama da imaju svoje autentične predstavnike u Skupštini Vojvodine. Dvije su tu pogodnosti: prvo, organizacije nacionalnih manjina moraju umjesto šest sakupiti tri tisuće potpisa; drugo, kod njih važi prirodni cenzus od 1,7 posto umjesto 5 posto. Međutim, bez obzira što su to očigledno mjere protiv diskriminacije, one nisu dovele do efekata koji smo mi očekivali. Jedina stranka koja je uspjela ući u parlament putem ovih pravila je Savez vojvođanskih Mađara, koji bi ušao i bez toga. Za onu stranku koja je iskoristila te pogodnosti one nisu bile potrebne, a oni kojima su bili potrebni nisu ušli. Dakle, ova pravila nisu bila dovoljna da se osigura ulazak autentičnih predstavnika i moramo razmisliti je li taj broj potpisa prevelik, jer se tako pokazalo i trebalo bi ga smanjiti još više, kako bi stranke i organizacije nacionalnih manjina uspjele imati svoju listu, a dosta je upitna i visina prirodnoga praga. Svakako će doći do revizije ovih pravila, jer smatram da se nisu pokazala kao dovoljno afirmativna za ulazak nacionalnih manjina u Skupštinu.
HR: Prema zakonu, nacionalne manjine bi trebale biti razmjerno zastupljene u svim organima javne vlasti, uprave, institucijama itd. Međutim, često se čuje, od predstavnika policije, na primjer, da oni ne »prebrojavaju« uposlenike prema nacionalnoj pripadnosti, jer su svi ravnopravni. Kako se onda može utvrditi postoji li diskriminacija ili ne?
Mi, kao pokrajinski organ, dobili smo sve podatke o nacionalnom sastavu i sudstva i tužiteljstva i policije i drugih organa i pripremamo informaciju za Izvršno vijeće i javnost će biti upoznata s tim podatcima i mogu unaprijed reći da postoji ogromna disproporcija kad se gleda nacionalni sastav stanovništva i uposlenika u tim organima. Međutim, ne spore ni mnogi rukovodioci tih tijela da nije moguća ravnopravnost u situaciji kada imate tako nisku nacionalnu zastupljenost određenih nacionalnih zajednica u tim organima, ali je pitanje kako promijeniti to stanje. Evidentno je da do tog stanja nije došlo spontano, to je rezultat jedne politike koja je vođena devedesetih godina i nije lako promijeniti tu situaciju. Ali, mi moramo ustanoviti postojanje problema i moramo poduzeti mjere i akcije u cilju da se smanje te disproporcije i mi ćemo u sklopu informacije predložiti eventualna rješenja koja mogu dugoročno promijeniti situaciju. Mi smo utvrdili da postoje disproporcije i u pokrajinskoj upravi i želimo popraviti tu situaciju, pa smo uveli pojam pokrajinske stipendije i svi koji dobivaju te stipendije imat će i zaposlenje u pokrajinskoj upravi, a najmanje polovinu tih stipendija dobivaju pripadnici nacionalnih manjina. Na taj način se postupno mijenja nacionalni sastav organa uprave Vojvodine. Ovaj problem se ne može riješiti za godinu ili dvije, već samo na dugi rok. Bitno je da se identificira problem i da se kaže da su potrebne izravne mjere. Nije dovoljno da ministar kaže kako u policiji nema diskriminacije i da svatko tko se prijavi i ispunjava uvjete može ući u policiju. Nije to baš tako, jer ako se pripadnici nacionalnih manjina ne prijavljuju, a masovno su nezaposleni, to ima svoje razloge. To nije slučajno i nije to zato što oni ne znaju kako se radi taj zanat, nego to ima svoju prethistoriju. Mora se stvoriti takvo ozračje u kojem će oni biti voljni ući u sastav policije. Na tome se polako radi, ali mora se uraditi mnogo više
