Arhiv tekstova
O postojanosti vjere-nevjere
Nakon iskustva s Madáchem uslijedilo je ogledanje subotičke postave KPGT-a u prostoru muško-ženske vjernosti i odanosti, općenito propitivanje granica svakodnevne ljudske postojanosti, a kao prva je upriličena izvedba Mađarske Medeje prema scenskom predlošku Árpáda Göncza, u jednom razdoblju mađarske političke svakodnevice, prokazana, ali i ustrajna disidenta, a potom predsjednika susjedne države Mađarske (1990. – 2000.).
Mađarska Medeja prema njegovu tekstu‚ u izvedbi ansambla Drame na mađarskom jeziku subotičkog kazališta, u kolektivnoj režiji sudionika predstave (sic!) počinje prizorima neugasiva plamena kojim je gorjela nevjesta (u dvorištu sinagoge, pod budnim okom kazališnog vatrogasca), u valjda prepoznatljivu (?) nagnuću nad današnjim očitovanjima sudbine antičke Medeje, u borhesovski razmrvljenom vremenu i prostoru. Tijekom sedamdesetak minuta ispituje se ljudska (ne)postojanost i njome potaknuta nesreća iz nekoliko pravaca i planova; prije i pošto se dogodila i, dakako, dok traje, nudeći gledatelju mogućnost spoznaje koliko je razornog naboja i nepredvidive tragike sadržano i skriveno u bezmalo svakom trenu življenja okrunjenog banalnošću.
Nad ovim se, na žalost, vrijedi zamisliti baš koliko i nad vječitim pitanjem zašto se redatelji (ma bili i kolektivni!) ne uspijevaju oduprijeti iskušenju da slabokrvnim tekstovima nabace ponešto od blistava sjaja viđenog rasvjetom svakodnevice iz vlastite emotivne i tvorbene pričuve?
O tim i drugim stvarima gledatelj može mirne duše razmišljati dok gleda kako Mađarska Medeja gubi Jasona, djecu i sebe, jer ga glumci, i njihov rad, usprkos povremenih glasovnih intenziteta, neće pretjerano ometati, dozirani su (kolektivno!) do nepostojeće rampe, što na gledatelja eventualno može djelovati poticajno! Uz bezmudnog Simu Gajina u ulozi TV-komentatora, nastupile su još Irén Bada kao Medeja – davala je već i više na sceni, korektni Miklós Korica – Jason, János Bicskei kao Tiresije, stariji brat i narator. A u koru skladno pjevajući pogrebne i ostale pjesme Emma Dóró, Anna Juhász, Margit Karna, Éva Kasza, Kati Majoros i Eta Süveges, dok se kao policajac predstavio Tibor Sebestyén i najzad autentični Tibor J. Vajda (što će on ovdje?). Za scenu se pobrinuo Tibor Csikós, za kostime Ljubiša Ristić, a za glazbu Davor Rocco – svi su korektno obavili posao oko tanušnog teksta, a takva je predstava u cjelini [M. Miković, SN, XII. 1985].
Predstava Zamak Howarda Bakera u režiji Davida Gotharda (obojica su iz Engleske) i izvođenju glumaca Mađarskog ansambla subotičkog kazališta, u povodu koje ispisujemo ove retke, o usudu odvajkada poznatom: muškarci se vraćaju kući poslije višegodišnjeg ratovanja ali ne zatiču onako uređen svijet kakvim su ga ostavili. U njihovom odsustvu žene su iskoristile povijesnu šansu i preuredile su zbilju prema svojoj mjeri, ali i prema prinudnim okolnostima koje su ih snašle.
Iz ovih polazišta pisac odmotava neminovni sudar dva svijeta, a sučeljavanje muškog i ženskog principa, uostalom nezaobilaznog i kada nije vrijeme ratno (taj sukob iz kojeg je tek u nedalekoj prošlosti izrastao feministički pokret, mnogo i žestoko osporavan dobrim dijelom i zato što je porođen u erupciji i euforiji ženske intelektualne arogancije – a istini za volju i kako bi drugačije) u slučaju Zamka pomjeren je u doba križarskih pohoda zato da bi se gledatelj što jednostavnije uveo u složenu matricu muško-ženskih odnosa i proveo kroz sve nemire koji isijavaju iz njih i, konačno, da bi se ovaj labirint ljudskih odnosa preobratio u prepoznatljiv scenski konflikt kojega valja privesti klimaksu. Samo što našim Englezima to baš nije pošlo za rukom, bar ne od prve, pa smo prisustvovali dugoj, zamornoj i, što je ipak najgore, nefunkcionalnoj ekspoziciji.
I dok je u prvom dijelu predstave propušteno dosta mogućnosti za stvaralačku nadgradnju, jer je režija plutala na samoj površini ogoljenog realističnog postupka u kojem ni umjetna kiša ni snijeg ne mogu osigurati neophodni kisik višeznačnosti, u drugom dijelu predstave glumci su se konačno oslobodili grča. Sjajne Katalin Ladik i Zsuzsa Daróczi odriješile su sve svoje sputane unutarnje snage nalazeći pravi scenski izraz na tragu snažne ženske potrebe za samopotvrđivanjem i samopoštovanjem, valjda i zato što se samo u svijetu stvaralaštva može najdublje, makar i nesvrsishodno, tragati za istinskom slobodom koja nije ukroćena društvenim obrascima, u jedinom prostoru u kojem je moguće povrijediti obvezne propise i prekoračiti sve norme i zabrane, u čijem se središtu bez ostatka mogu suprotstavljati društvo i libido. Miklós Korica, Frigyes Kovács, István Bicskei i Dénes Döbrei dogradili su ovu fugu muško-ženskih odnosa proširujući prostor igre od izravne, preko perfidne zloupotrebe vlasti i crkve, sve do gnjevne bespomoćnosti koja vodi u besmisao mržnje iza koje čuče samo poraz i smrt.
Odlazeći s ove predstave, koju usprkos mnogih nedostataka preporučuje ljubiteljima kazališta, ovaj se tekstopisac prisjetio jedne misli pokojnog Duška Radovića: »Mnoge žene mogle bi mnogo i lepo da vole, ali nemaju koga«, a da me čitateljice ne bi pogrešno razumjele i olako proglasile za običnog muškog šovinista, dodajem još jednu misao istog pokojnika: »Svi se prave da su već voljeni, sramota ih je priznati da nisu«.
