Arhiv tekstova
10.12.2004
Kako, molim?
KUĆNI ODGOJ
»Presuda je unaprijed donijeta«, »mi smo žrtveni jaganjci«, »zna se kako može biti Srbinu u stranoj zemlji u zatvoru okruženom Hrvatima i Šiptarima«, samo je dio iz bilježaka ovog neodgojenog studenta koji je zlouporabio ekskurziju budućih arhitekata namjernih da u Zagrebu vide Picassovu izložbu. Iako takva gesta učvršćuje mit o srpskoj nekulturi, trenutno se može zanemariti necivilizacijsko »pretpostavljanje« skeniranoga portreta kontroverznog srpskog generala proslav-ljenom Picassu. Na stranu i činjenica što je Vranešević bez upozorenja izložio poruzi nekoliko stotina svojih kolega. Međutim, iz korpusa, reklo bi se lošeg kućnog odgoja, proističe i pitanje odakle Vraneševiću pravo da na tako bizaran način dovodi u pitanje mukom liberaliziranu viznu politiku između Srbije i Hrvatske? Znaju li on i oni koji ga tako svesrdno produciraju da se taj loše postavljeni »performans« može kao bumerang vratiti onima koji bi u Hrvatsku bez zadnjih namjera, onako kako na svim meridijanima častan čovjek ide u goste?
Pitanje je bi li se Vranešević producirao Zagrebom da su ga mediji, kojima se u njegovom bizarnom činu ukazala nova zvijezda, na vrijeme obavijestili da se navršilo 13 godina kako Srbija živi sa žrtvama i ruševinama Vukovara na savjesti? Ako ništa drugo pretpostavka je da ne bi imao hrabrosti baš toga dana da ispravlja povijesne nepravde nanijete Dragoljubu Mihailoviću, čovjeku koji je u Srbiji službeno i dalje – ratni zločinac. Doduše, Vraneševićevo javno obećanje o novim »slikanjima« ne ulijeva odviše nade i širom otvara vrata svim junošama i onima s nešto više iskustva koji bi da zadirkuju susjede. Redakcijski komentar, Danas, 7. prosinca
ZNA ČOVJEK
Neki pojedinci, ali i političke partije, valjda ljuti zbog izbornoga kraha, pokušavaju diskvalificirati neistomišljenike. U tom kontekstu su i neprimjerene primjedbe na moj račun zato što sam pristupio Srpskoj radikalnoj stranci. Čega tu ima neobičnog, čudnog? Svatko ide tamo gdje mu je najbolje. Nisam došao u Srpsku radikalnu stranku da bih promijenio naciju. I dalje sam Mađar. Ni vjeru ne mijenjam. I dalje sam katolik. Djecu sam krstio u Rimokatoličkoj crkvi i neću ih prekrštavati u pravoslavce. To nitko i ne traži od mene. Zbog čega bi neka politička partija samo zbog predznaka u nazivu bila više demokratska od neke druge koja taj predznak nema?! U Srpskoj radikalnoj stranci sam zato jer smatram da ona najviše može pridonijeti da se riješe problemi svih nas u državi. SRS ne dijeli ljude po naciji, vjeri. Traži se sposobnost, poštenje, privrženost državi u kojoj živiš. Ottó Kismárton, diplomirani agronom, novi predsjednik Skupštine Općine Kikinda, Večernje novosti, 2. prosinca
ZAIGRALA MEDVJEDICA
Sve ovo što se događa s Vojvodinom, provokacije, grafiti mržnje, neke reakcije, liči mi na neke stvari koje su se već dešavale. Vojvodina to nije zaslužila i mi imamo šansu da pokušamo spasiti je. Kao ambasador dob-re volje mirio sam ljude na raznim stranama, svuda gdje se zakuhavalo. Mnogi neće priznati kako je medvjedica zaigrala pred našim vratima. Ne sviđa mi se to što se dešava. Đorđe Balašević, kantautor, Dnevnik, 5. prosinca
KULT PORAZA
Nekoliko je puta bilo vidljivo da Dinamovi igrači njeguju upravo kult poraza. Znali su nakon kakve izgubljene utakmice zagrljeni svratiti pred sjevernu tribinu i pljeskom zahvaliti navijačima na podršci. Od te navike neće odustati ni danas dok su još svježa sjećanja na fizičke nasrtaje huligana na – nogometaše. Tako, primjerice, huligani nekoliko puta premlate Darija Zahoru, igrače na treningu pod prijetnjom bejzbolskim palicama skinu do pojasa, porazbijaju igračima automobile i nanižu serijal sličnih »bravura«, a nedugo potom sami igrači i klupsko vodstvo u medijima veličaju »sjajnu podršku Bad Blue Boysa«, vode ih zajedničkim čarterom u Lisabon, dolaze im se pokloniti u Udrugu…
Dinamo nas doista sve više podsjeća na anegdotu iz američke sveučilišne košarke. Trener manje i ne baš darovite momčadi svojedobno je rezignirano primijetio: »Moji se igrači euforično vesele i plješću čak i kad pogode obruč«. Miroslav Tomašević, Vjesnik, 4. prosinca
MIZERNO DOBA
Ne, ozbiljno, država u kojoj »legalisti« povazdan tetoše svakovrsnu fukaru i zlikovce je mjesto na kojem pisci i »trebaju« biti u zatvoru, a masovne ubojice i njihovi slavitelji na slobodi, štoviše na televiziji, s koje nam se svakodnevno cere u lice. I to je autentična, neslavna bilanca epohe Koštuničine Srbije, mizernog doba u kojem je Dno ponovno zacarilo, pa se poštenom svijetu vrijedi ili buniti, ili se preventivno dati odmetnuti u bilo koju Instituciju Zatvorenog Tipa: samo si tamo siguran od sudjelovanja u sveopćoj, samoskrivljenoj sramoti. Teofil Pančić, Vreme, 2. prosinca
