Arhiv tekstova
24.12.2004
Pomirenjem do sukoba
Što se to dešava u Srbiji i sa Srbijom? Poigrava li se povijest nama ili će prije biti da se »neki naši ljudi«, suvremeni »hajduci vrele krvi«, poigravaju poviješću. I ljudima, dabome, bili oni Srbi, Mađari, Bošnjaci, Albanci, Hrvati i tako redom.
Kako god bilo tek događa nam se još jedan specifičan povijesni fenomen: nekad »davno«, početkom 90-ih godina, kada su na ovim prostorima tutnjale ratne i nacionalističke trube i euforije, stvarala psihoza za budući sveukupni slom bivše jugoslavenske, šestočlane države, Miloševićevi socijalisti i njihov histerični propagandni stroj su sve ljude dobre volje, protivnike nacionalističke homogenizacije naroda i ratova stavljali pred očajnički izbor: ili ćete se ponašati kako vam državni i nacionalni interes nalaže, ili kupite prnje i van iz Srbije. Na meti su, logično, bili pripadnici »nepodobnih« nacija, politički oponenti, prije svih demokratske, građanske i antiratne provenijencije, novinari i njihovi mediji. Dakle, sve što se nije mirilo s nadolazećom katastrofom, nije bilo voljno prilagoditi se, ili pak priključiti se. Strijelci su bili ideologizirani, do kraja ostrašćeni režimski mediji, tek stvoreni a već prekaljeni socijalisti, sljedbenici duha i slova »antibirokratske revolucije«, Šešeljeve radikalske leteće brigade, paravojne formacije i, naravno, svemoćna SDB.
PROMIJENJENE ULOGE: Nepuno desetljeće i pol kasnije, nešto se od toga u neobuzdanoj, povremeno čak pomahnitaloj Skupštini Srbije ponavlja. Opet imamo govor mržnje, prestrojavanje i postrojavanje po nacionalnoj osnovi, retoriku za koju smo doskora mislili da se ne može reprizirati. Sada su se, međutim, uloge donekle promijenile: mete nacionalističke podozrivosti, isključivosti i sumnjičenja su, pokraj građana nesrpske nacionalnosti, upravo Miloševićevi socijalisti, oni koji su nam svojevremeno zapržili nacionalističku čorbu, šešeljevci – gle čuda – izvrsni glumci nepristranog pomiriteljstva, a otrovne nacionalističke i rasističke strijele odapinju tzv. srpski, odnosno Koštuničini demokrati. Ovi drugi »demokrati«, bez formalnog naziva »srpski«, pak, »mudro« šute, valjda u strahu da netko i njih ne potkači, iako, eto, i oni žele da se konačno partizani i četnici pomire. Izostala je njihova osuda teškog nacionalističkog ispada pred televizijskim kamerama, valjda iščekujući »instrukcije«, odnosno da će se tim povodom oglasiti i njihov lider i predsjednik »svih građana« Srbije Boris Tadić.
I, kako to obično biva, reakcije u političkoj javnosti na »hajdučki i temperamentni« nastup poslanika DSS-a Dragoljuba Kojčića, a i na gromki aplauz njegovih stranačkih drugova u zastupničkim klupama, već su podijeljene. Neki su u tome prepoznali još jedan neodmjereni i necivilizirani skandal, drugi, pak, izolirani incident kojemu ne treba pridavati veći značaj, treći, opet, smatraju kako je, pod okriljem najvišeg državnog organa, učinjeno ozbiljno krivično djelo (raspirivanje rasne i nacionalne mržnje) zbog čega bi poslovično revnosni javni tužitelj morao reagirati.
Što god bude prevagnulo, jedno je bez ikakve dileme: nacionalistička zlouporaba skupštinske govornice morala bi poslužiti političarima da ozbiljnije no ikad porazmisle o tome nije li i ovaj slučaj zabrinjavajući simptom da se jedno zlo, koje je puno desetljeće haralo prostorima bivše Jugoslavije, polako, ali sigurno, doduše, uvijeno u demokratske, parlamentarne oblate, vraća u Srbiju. Ako dešavanja u Nišu, Beogradu i Novom Sadu povodom kosovskog 17. ožujka, a i sve učestalije međunacionalne tenzije u mješovitim sredinama, prije svega u Vojvodini, nisu poslužili kao opomena, Kojčićev »hajdučki« izljev nacionalne netolerancije morao bi se shvatiti kao potez kojim je dara prevršila mjeru i da treba reagirati.
STANARI I PODSTANARI: Ne bude li tako, ne treba se čuditi ako u Srbiji u dogledno vrijeme ponovno zagospodari psihoza, u kojoj će multinacionalan karakter Srbije biti samo predstava za strance, dok se kod kuće mora znati što je što, tko je stanar a tko podstanar. Time će se potvrditi stav da se Srbija, ni poslije svih tragičnih iskustava i poraza pod Miloševićem, nije odrekla nacionalizma, ali i procjena da je sve to što se dešava logična posljedica činjenice da su na kormilu Srbije danas autentični – nacionalisti. I čija ideologija, ako ne bude obuzdavana, možda neće, poput Miloševićeve, izazivati nove ratove, ali lako može Srbiju gurnuti u novi košmar međunacionalnih konfrontacija. U konkretnom slučaju, uvjetno rečeno, najblaža posljedica bit će ne samo pojačavanje distance između srpske i drugih nacionalnosti, već i vrlo neprijatna poruka svijetu, da Srbija i njena politička elita ili ne žele, ili nemaju snage osloboditi se primitivne provincijske retorike.
Zanimljiva je (možda i simptomatična), međutim, još jedna neslavna činjenica: manira republičke Vlade da se i u ovoj i u nekim drugim sličnim situacijama ponaša kao da nije odavde, krajnje indiferentno. Točno je da Vlada nije predlagač zakona o izjednačavanju prava partizana i četnika. Poznato je da Koštuničin kabinet nije pripremio ni druga dva zakona, koji su u javnosti izazvali ogorčenje i oštre prosvjede (o pravima haških optuženika i njihovih obitelji i zastupničkim privilegijama), što možda formalno-pravno skida s nje odgovornost, ali, istini za volju, šalje neke drugačije poruke: prije svega, da je riječ o specifičnoj podjeli posla, ali i o svojevrsnom »pranju ruku« od mogućih nepovoljnih reakcija i reperkusija kontroverznih zakonskih projekata, koje, po pravilu, predlažu zastupničke grupe stranaka koje čine Vladu ili je na razne načine podržavaju. Dakle, kao probni balon, koji bi trebalo pokazati kad je politički profitabilno umiješati se u cijelu priču, a kad je potrebno – jednostavno šutjeti.
A ZNANOST: Formalno-pravni razlozi, međutim, padaju u vodu pred činjenicom da se Vlada, kao najviši izvršni organ odgovoran za ukupno stanje u državi, ne može amnestirati od krivice što se u skupštinsku proceduru ubacuju zakoni čije reperkusije mogu biti dalekosežne i zbog kojih je javnost u više navrata skočila na noge. Tim prije što je već postala manira da pojedine stranke vladajuće koalicije na sve moguće načine, koristeći svoju poziciju ili običnim političkim trgovinama, pokušavaju, katkad ultimativno, svoje dnevno-političke, stranačke i ideološke poglede i interese pretočiti u općevažeće zakonske projekte.
S tim u svezi, nameće se suštinsko pitanje – kome je (i zašto) trebalo da u sadašnje uzavrele političke rasprave i konfrontacije, kada se Srbija mora konačno opredijeliti hoće li u svijet ili će tavoriti u košmaru vlastitih ideoloških i nacionalističkih zabluda i iluzija, ubaci iskonstruiranu priču o nacionalnom pomirenju. Zašto se, naime, pokreće debata o nečemu što je, u najmanju ruku, stvar povijesne znanosti, a ne dnevne politike i svakojakih stranačkih ideologa koji su prošli mnoge ideološke škole i koji su umislili da je njihova istina jača od povijesnih činjenica i njihove znanstvene valorizacije.
A desilo se upravo ono od čega javnost ponajviše strepi: umjesto priželjkivanog, a tako agresivno nametanog pomirenja, stvoren je ambijent za nove podjele i sukobe. Ne samo unutar srpske nacije, već i između nje i svih drugih koji se smatraju građanima Srbije.
Autor je novinski komentator iz Beograda,
tekst je objavljen u »Politici« 10. prosinca
