Arhiv tekstova
24.12.2004
Uporno činite dobro
Tko od nas nije dolazio na pomisao da svoj život posveti duhovnom pozivu, da sebe stavi u službu Bogu i čovjeku? Ipak, malo je onih kojima dušebrižništvo postane prvenstvena zadaća. Ako netko još obuče i redovničku odoru, tim više u današnjem svijetu izaziva pozornost.
Ako vas zadesi ta sreća da provedete koji trenutak s redovnicama, sestrama Milosrdnicama, zasigurno ćete osjetiti majčinsku blagost, sestrinsko razumijevanje, prijateljsku naklonost, bez i jedne krive riječi osjetit ćete se dionikom tog tajanstvenog zajedništva koje nam je svima tako potrebito.
Malo je onih Zemunaca, koji ne znaju za časne sestre Milosrdnice. Učinilo nam se da se ipak nedovoljno zna, te smo došli u posjet sestrama u Zemun i kroz srdačan razgovor sa sestrom Marijom Blandinom, rođ. Milkom Trgovac pokušali doznati nešto više.
HR: U čemu je tajna ženskog redovništva koje je, čini se, uvijek i svuda izazivalo posebna osjećanja i prema kojemu se odnosi s posebnim štovanjem?
Ne znam, mislim zbog odore, jer odora u svakom staležu ima poseban značaj.
S druge pak strane radi se o produhovljenim ženskim osobama, koje bi trebale po svom stavu (držanju) označavati ili biti znak viših vrijednosti.
HR: Možete li ukratko predočiti ustrojstvo vašega reda, odnosno na koji način djelujete kada je u pitanju Vaš osnovni poziv, odnosno kada su u pitanju opće životne potrebe s kojima se suočava svaki čovjek?
Članica sam Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Družba je nastala 1633. godine u Francuskoj, jer je i sv. Vinko Francuz. Bio je svećenik koji je svoju službu posvetio Bogu i siromasima. Tako je osnovao Družbe kršćanske ljubavi kojima je glavna misao vodilja bila pomagati svima potrebnima.
HR: U biti, koji je smisao redovničkog života, odnosno recite Vaš osobni doživljaj takvog načina života?
Naša je zadaća uz molitvu, nesebično pomaganje siromasima, potlačenima i potrebnima ljudske pomoći i milosrđa. Provela sam radni vijek u bolnici u operacijskoj dvorani i kraj bolesnika. To je zahtjevan i odgovoran posao. Na ulazu u bolnicu treba ostaviti sve osobne probleme i poteškoće kako bi se osoba nesebično mogla posvetiti bolesniku i njegovim potrebama.
HR: Ako tome dodamo da se nalazimo u Zemunu za koji je vezano dosta toga kroz povijest, i ako primijetimo da je novija povijest bitno izmijenila odnos prema Katoličkoj crkvi, a time i prema redovničkim zajednicama, radovalo bi nas da nam ukratko predočite što je u biti to što se promijenilo?
Zemun je multietnički grad koji je sve nacionalnosti stopio u Zemunce, koji su vrlo dragi i plemeniti ljudi. U novije vrijeme nešto se od toga izmijenilo, ali se već puno toga vratilo u normalu. Ljudi su i dalje susretljivi i prijazni, što daje nadu za bolju budućnost.
HR: Zemun: što ste vi sestre nekada davale Zemunu, a što Zemun vama?
Naše sestre su došle u Zemun prije 117 godina i u suradnji s gradskim vlastima, kao i s Pravoslavnom crkvom, podigle krasnu bolnicu koja je izrasla u Kliničko-bolnički centar i ubraja se u najstarije bolnice na Balkanu. Pokraj toga u općem identitetu Zemuna sestre su imale svoje zapaženo mjesto, ali time će se vjerujemo pozabaviti povjesničari.
HR: Duhovni život u Zemunu kroz povijest – kako su i na koji način sestre Milosrdnice pridonosile tome?
Znate, kaže se »u zdravom tijelu zdrav duh«. Radeći u bolnici uz čovjeka privezana za postelju, nesebično i ustrajno pružajući svaku uslugu bez puno riječi, čovjek može osjetiti i shvatiti da se bez duhovnog i molitvenog života to ne može postići.
HR: Sestre Milosrdnice, kako to lijepo zvuči! Recite što je to kod vas milosrdno?
Sestre Milosrdnice časte Boga – izvor i uzor svakog milosrđa. Ako pred sobom imamo taj uzor, svako naše djelovanje će biti milosrdno.
HR: U Zemunu pokraj župne crkve »Uznesenje Blažene Djevice Marije« postoje još dvije katoličke crkve. Recite koju riječ o tim crkvama i na koji način je vaša redovnička zajednica uključena u život vjernika, katolika, na području Zemuna, odnosno i šire?
Mi smo župljanke zemunske župe Uznesenje blažene Djevice Marije i kao takve odlazimo u našu župnu crkvu. S Crkvom smo sjedinjene, osjećamo svaki razvitak i svaku radost i promjenu. Franjevačka samostanska crkva nam je prostorno bliže, a i po tradiciji braća franjevci su naši duhovnici. Oni godinama dolaze u naš samostan i obavljaju službu Božju, tj. sv. misu, kod njih se ispovijedamo te surađujemo i u mnogome što je vezano za naš redovnički poziv. Suradnja i komunikacija s vjernicima je na zavidnoj razini, nastojimo biti im na usluzi i od pomoći. Često smo u prilici da posredujemo prilikom potrebe za zdravstvenom uslugom u bolnici, odnosno prilikom potrebe za duhovnikom.
HR: Zemun krasi još redovničkih zajednica. Koje su to i u kojoj mjeri s njima surađujete?
Pokraj već spomenute franjevačke redovničke zajednice, u Zemunu žive i rade sestre Franjevke s kojima smo dosta povezane u svim aktivnostima. Ne znam koliko godina su one u Zemunu, svakako dugo. Njihov službeni naziv je Školske sestre sv. Franje i one su u franjevačkoj crkvi ranije vodile crkveno pjevanje i sviranje, te davale satove glazbe kao i satove stranih jezika. Kao i naše sestre i one pomažu ljudima u potrebi, u mjeri u kojoj im mogućnosti dopuštaju.
HR: Za red sestara Milosrdnica je vezano dosta toga. Napomenimo samo Zemunsku bolnicu. Čini nam se čak da tu postoji nekakva magična sveza. Što nam možete reći o toj višedesetljetnoj ili čak vjekovnoj povezanosti?
Već sam rekla da su sestre sagradile Zemunsku bolnicu. Poslije Drugog svjetskog rata bolnica je nacionalizirana, ali su sestre ostale raditi u bolnici do danas i doprinosile njenom razvitku u svakom pogledu, za dobro svakog čovjeka kao i grada Zemuna. Svakako treba spomenuti mnoštvo prijateljskih veza s osobljem bolnice koje su ostale i nakon što su sestre jedna po jedna odlazile u mirovinu.
HR: Poznato je da je vaša zemunska zajednica brojila preko stotinu sestara. Koji su razlozi da zajednica danas broji tek nekoliko sestara?
Razlozi su mnogi. Mi smo ljudi, i pokraj naše dobre volje za rad i opstanak starimo i odlazimo u mirovinu. Danas manje mladih izabire duhovni stalež, pa je manje i sestara. Drugo, svima nam je poznato što se događalo na ovim prostorima, o čemu ne želim govoriti. Vjerujem da ima pozvanijih da o tome progovore, mi nastojimo i nadalje pružati milosrđe svima u potrebi i da ih se spominjemo u svojim molitvama.
HR: Vaših sestara ima, čini se, u mnogim zemljama u svijetu. U kojoj mjeri surađujete s tim zajednicama?
Sestara ima u drugim državama i ustrojstvo Družbe je takvo da smo povezani našim glasilima u kojima se redovito objavljuje svaka vijest o pojedinoj zajednici i svakoj sestri, tako da uvijek znamo što se gdje događa. Osim toga, mi se redovito posjećujemo, te i na taj način svjedočimo zajedništvo s Bogom.
HR: Samostan s. M. svetog Vinka nalazi se na teritoriju Đakovačko-srijemske biskupije. Poznato je i da je msgr. Đuro Gašparović imenovan vikarom srijemskim. U kojoj mjeri je zajednica uključena u duhovni život Biskupije, odnosno što biste pohvalili, a što mislite da bi moglo biti bolje, kada je u pitanju odnos ove malene zajednice i crkvenih vlasti?
Naša zajednica oduvijek gaji dobre odnose sa svim ljudima dobre volje, a kako ne bi s našim nadređenima kao što su naši biskupi. Naš generalni vikar za Srijem msgr. Đuro Gašparović se uvijek rado odazove našem pozivu za svaku pomoć koja nam je potrebna. Nikada nije propustio ni jednu mogućnost, ni aktivnost, a da i nas nije uključio. Mislim da će ovako dobra i sadržajna suradnja i dalje ostati i razvijati se.
HR: Poznato je da veoma aktivno sudjelujete u mnogim događanjima na području Srijemskog vikarijata. Također se zna da se u vašoj kući redovito odvijaju razne aktivnosti. Što biste izdvojili od skorijih događaja u kojima ste sudjelovali, bilo osobno, bilo kao zajednica?
Nastojimo biti živa zajednica u životu Crkve Srijemskog vikarijata. Naši vjernici znaju da mi slavimo blagdan našeg utemeljitelja sv. Vinka Paulskog 27. rujna svake godine i rado se okupljaju u našoj kući toga dana. Isto tako se i naš biskup rado odazove našem pozivu i učini radost kako nama tako i vjernicima s kojima se susretne. Želimo kad god nam se pruži prilika organizirati duhovne susrete za mlade kao i druge kulturne manifestacije. Naši mladi tamburaši iz Golubinaca sa svojim župnikom preč. Jozom Dusparom, kao i rukovodstvo Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Tomislav«, već nekoliko godina uzveličali su naše slavlje za blagdan sv. Vinka, a redovito nas časte i božićnim koncertom. Također odlazimo na proštenja u Tekije i po srijemskim župama, kad se događa župna slava ili na primjer ove godine 1700 godina srijemskih mučenika. Naša kuća je otvorena za mnoge inicijative, tako da su ovdje puno puta organizirani razni seminari, duhovne vježbe i dr.
HR: Mora vam se odati priznanje, da i u ovako teškim vremenima, kada se može čuti da je »redovništvu odzvonilo«, vi uspijevate oduševiti mlade za redovnički život. Dakle, demantirate skeptike?
Da, činjenica je da mladi traže uvijek nešto novo. U svijetu napredne tehnologije, kada u kući imaju sve (radio, televizor, kompjutor…), često se nađu u situaciji da od ovoga svijeta nemaju što više očekivati. To ih potakne da se okreću višim vrijednostima. Mladi su plemeniti i dobri samo ih treba malo potaknuti i usmjeriti. Dakle, klicu koja tinja u mladim srcima treba samo zapaliti da gori.
HR: Po nacionalnosti ste Hrvatica, kao i većina Vaših sestara na ovim prostorima. Pokraj toga što ste Vašom odorom i vjeroispovijesti na neki način obilježeni, koliko i na koji način je Vašim problemima opstojnosti u Zemunu u novijoj povijesti pridonijelo i to, što ste pripadnica hrvatskog naroda?
Ništa ne smeta kad je srce otvoreno prema svakom čovjeku. Nailaze poteškoće i bilo ih je u posljednje vrijeme, ali kad uporno činite dobro, nema tog čovjeka koji to ne bi shvatio i priznao. Osobito se čovjek mijenja kada je vezan za bolesničku postelju i tada pamti i prima svaku uslugu i pomoć koju ste mu pružili – radeći u bolnici.
HR: Usprkos teškim vremenima na ovim prostorima, Vi niste spakirali kufer i napustili zemlju. Naprotiv. Vaše ime je vezano i za humanitarni rad. U pitanju je Caritas, humanitarna organizacija Katoličke crkve koja ima jednu od najraširenijih mreža u svijetu. Podsjetite nas kada je to bilo i tko se još uz Vas odvažio za takvo što?
U trećem mjesecu 1993. godine otišla sam u invalidsku mirovinu. U međuvremenu zdravlje se malo poboljšalo, a potrebe za pomoć čovjeku u nevolji se povećale. Svi smo se našli nespremni za takav zadatak. U takvim situacijama, koje su nastupile u to vrijeme, ljudi su izuzetno složni. Tako se i tada sakupila nekolicina ljudi koji su htjeli organizirano pomagati nevoljnicima. Velečasni Antun Pećar se našao na čelu Caritasa Jugoslavije, koji tada još nije bio ni formiran u pravom smislu riječi. Uz grupu mladih iz Beograda pridružila sam se i ja da mu pomognem u teškom i odgovornom zadatku. Tim prije što je vlč. Antun bio i župnik u Nišu gdje je gradio crkvu. U kući Caritasa bile su smještene izbjeglice, koje su čekale dokumente za odlazak u treće zemlje i trebao je netko ostati dežuran 24 sata dnevno. Bilo je ljudi mnogih nacionalnosti i vjere, vrlo osjetljivih, jer su mnogo prepatili i danas se pitam kako smo uspijevali nositi se s takvom situacijom koja je potrajala dugi niz godina.
HR: A kako je danas? U kojoj mjeri je vaša zemunska zajednica uključena u rad Caritasa?
Sada je druga situacija. Caritas je sada institucija, koja djeluje u miru. Nema više borbe s ljudima, ni s paketima hrane i higijene. U našoj kući se razvija program patronažne službe Caritasa za Srijem. Uključena sam u taj program kao volonterka. Svakog dana se sastajem s osobljem koje odlazi na teren, a ponekad i ja odlazim s njima ili im pružim potporu na neki drugi način.
HR: Znamo za problem imovinskog statusa vaše kuće. Koliko dugo to traje? U kojoj mjeri su institucije domicilne države uključene u rješavanje tog životno važnog problema?
To je poseban problem gdje ne vidimo neki izlaz. Taj naš predmet je na sudu već deset godina. Svi odvjetnici do sada, koji su proučavali taj slučaj, kažu da nam je kuća oduzeta izvan svih zakona u paketu kada je nacionalizirana bolnica. U tom rješenju stoji: »… sestre će ostati u vlastitoj kući«. Mi smo u našoj kući ostale do sada i ona ima status samostana. Živimo u našem samostanu i čekamo da sud ispravi grešku koja je načinjena u popisu kada je oduzimana bolnica. I na ovaj način pozivam pojedince i institucije od kojih to ovisi da pomognu u rješavanju ovog problema.
HR: A je li itko u Katoličkoj crkvi ili Republici Hrvatskoj poduzimao kakve korake u tom smislu?
Za sada svi čekaju neka bolja vremena.
HR: Čini se da bi i to mogla biti zadaća hrvatske diplomacije u Beogradu. Jesu li oni s tim upoznati i je li što poduzimano?
Svi znaju, ali…
HR: Hajde da prijeđemo na drugu obalu Dunava. U Beogradskoj nadbiskupiji je redovništvo prilično zastupljeno. Koliko često prelazite rijeku, odnosno kakvi su vam odnosi s tim dijelom naše Crkve?
Sa svima smo u dobrim odnosima. U Beograd odlazimo dosta često. Budući da smo teritorijalno udaljene od Đakova i nismo u mogućnosti svakog mjeseca sudjelovati na redovničkim susretima, onda odlazimo i družimo se sa sestrama iz Beograda. Ti susreti se održavaju svakog mjeseca. I na ovakav način svjedočimo jedinstvo Crkve.
HR: A kakva je suradnja sa Srpskom pravoslavnom crkvom?
Ništa posebno, ali međusobno uvažavanje i poštovanje postoji. Ponekad se susrećemo na međureligijskim susretima, redovito izmijenimo srdačne čestitke i dobre želje za božićne i novogodišnje praznike i sl.
HR: Što je to što u najvećoj mjeri Vas i vašu zajednicu opterećuje kao goruće pitanje? Kako mislite da bi to moglo biti riješeno?
Goruće pitanje je pitanje vlasništva ili povratak našeg nacionaliziranog samostana o čemu sam već govorila. Treba samo imati dobru volju i ispraviti grešku koja je nanesena prigodom knjiženja jer smo mi u biti u posjedu našeg samostana.
HR: Jeste li do sada imali prilike čitati »Hrvatsku riječ« i što mislite o potrebi postojanja novina na hrvatskom jeziku?
Svakako da jesam. Skoro redovito ih čitam i moram reći da su to već sada pristojne novine koje ostvaruju svoju zadaću na više razina. Potreba postojanja ovakvog ili nekog drugog medija je evidentna. Briga za kulturnu baštinu, očuvanje jezika, tradicije duhovnosti i mnogo toga što još potpomaže očuvanju identiteta jednog naroda je od životne važnosti ako se želi biti odgovoran za generacije koje dolaze.
HR: Na kraju bismo Vam zaželjeli sretne božićne i novogodišnje blagdane, dobro zdravlje i milost Božju. Prije nego Vas zamolimo da prenesete čestitke i pozdrave svim sestrama Milosrdnicama, ma gdje da su, Školskim sestrama svetog Franje iz Zemuna, kao i svim Zemuncima, što Vas još nismo pitali, a rekli biste?
Srdačne pozdrave svim redovnicama i redovnicima kao i svim ljudima dobre volje za božićne i novogodišnje blagdane, sa željom u bolje sutra svima, a napose mladima, koji se nalaze na raskrižju životnog puta, da se odvaže, prepoznaju i krenu. Iskrene čestitke i svaki napredak u radu svim članovima redakcije »Hrvatske riječi«. Hvala Vam što ste se i nas sjetili, BOG.
