Arhiv tekstova
24.12.2004
Molitva za Pastira
Najzdravije mjesto za pisanje tekstova božićnoga broja je bolnički krevet Internoga odjela osječke bolnice. Odlasku u bolnicu kumovao je, dijelom, i izlazak prvoga broja novina u kojima sam urednik – nikome se ove sezone nije dokazao sukob interesa (da se ta sintagma razumije nije dovoljno imati prosječno istančan osjećaj za moral – mora se imati magisterij ekonomskoga fakulteta i doktorat iz kriminalistike; najmanje), no mene je trta neovisnoga povjerenstva, ako ga formira Komisija negdje oko 2014. godine kada Hrvatska ispuni sve uvjete za pristup Euroazijskoj uniji – kao uostalom i neprestana potraga za informacijama, neurotični urednici, tisuće stresova uzrokovanih, među ostalim, i neprestanim zvrča-njem mobitela. Ma, lažem sebi – u bolnici sam zato što mi ništa ne fali.
U našoj adventskoj Big brathers sobi, koju smo, srećom, napuštali sukcesivno, po mišljenju liječnika a ne po volji Svevišnjega, u krevetu do moga ležao je čovječuljak. Pastir po zanimanju, zapušten, zaboravljen od svih. Godinama se potucao po selima dok nije izučio zahtjevni pastirski zanat. Nema plaću, ne razumije se u novce, već posao pogodi sa gazdom za kuhani dnevni obrok, komad kruha, luka i slanine povrh toga¸ kutiju cigarete i bočicu rakije. Spava na salašima ili u kolibama pokraj obora za ovce. Rekli bi, idila. Radi na svježem zraku, gazdu vidi jednom dnevno i to samo nekoliko minuta, izbjegavaju ga i političari i lopovi i financi. Prava idila od posla.
STRADAO ČUVAJUĆI OVCE: Sredinom studenoga ove godine naglo je zahladnjelo. Kiša je lijevala četiri dana. Njega je prevario duh iz bočice s rakijom i umjesto da potjera ovce kod velikoga hrasta u bukovoj šumi, kada je počela oluja, desno, on ih je potjerao lijevo (ovaj sam dio, dakako, izmislio, no nema razloga sumnjati da se zbilo drugačije). I zabasao u noći s ovcama u nepoznatom dijelu šume. Sve je hladne noći proveo u šumi oskudno obučen skupljajući ovce.
Doveli su ga promrzlog i onemoćalog. Kada ga je liječnik na viziti pitao kako je, on je odgovorio – bolesno. Logično. Kada ga je sestra-pripravnica pitala imate li stolicu, odgovorio je, pa imam dvi, jenu drvenu oklicu i jenu na tri noge. Al kod kuće, nastavio je. Nemam, nije ga zbunio glasan smijeh pacijenata i sestrice, ovdi. Nema naviku spavanja u krevetu pa je prvih dana imao problema s tom civilizacijskom vrednotom. Uskoro je svladao i tuširanje.
BITI ČOVJEK, JESTI S LJUDIMA: Oporavljao se, poglavito, zbog brige sestara i učenica na praksi. Međutim, neprestano je plakao. Jednoj je sestri rekao da plače jer brine za izgubljene ovce (redci u ovoj zagradi objašnjavaju što se zbilo kasnijih tjedana pa ih pročitajte tek kada vam pastir uđe pod kožu mada mislim da samo mi imamo pravo tvrditi da smo ga zavoljeli – sigurno, ni upola kako je on zavolio nas; jeo je bolje, gutao je tablete i nije ih sakrivao pod jezikom i pljuvao ih – za svaku popijenu tabletu poklonio sam mu mandarinu ili čokoladu, koju su mi besramno donosili posjetitelji; njemu nitko nije dolazio; mi mobilni pacijenti vodili smo ga nekoliko puta dnevno da ispred zgrade ispuši cigaretu – obećao je prestati piti, no nije se mogao odreći puše-nja; kada je netko iz naše sobe odlazio kući [svatko je od nas dobio drugu šansu; nezasluženo] nije se znalo tko više tuguje – pastir je plakao najtužnije; na jednu je večeru došepao u blagovaonicu i odšoketao: »Želim biti čovek i jist s ljudma«. Međutim, rasplakao se kada je vidio naše oskudne porcije pa je nudio – nama tlakašima i dijabetičarima – da podijelimo komad mesa iz njegovoga tanjura; onda je razlomio šnitu kruha i ponudio mi polovicu).
Ispričao sam priču o pastiru divnoj ženi, koja me upitala kako su tvoje ovce? Brinemo li za nama povjerene ovce? Njemu, koji je umalo izgubio glavu jer nije napustio ovce, ne treba čestitati Božić. Siromašan je, izopćen, prognan – njegovo je Kraljevstvo Božje. Ni onima koji su ga kupali, hranili, šalom mu izmamili i osmjeh i liječili ga neću čestitati Božić. Oni su Pravednici i Sinovi Božji. Oni su Božić među nama svakoga dana.
PS. Molit ću na Badnju večer da pastiru ovih dana ne amputiraju desnu nogu. Poštedi ga, Gospode.
