Arhiv tekstova
24.12.2004
»Upočetku bijaše Riječ…« (iv 1,1)
Kršćanska braćo i sestre!
Evanđelist Ivan u svom evanđelju opisuje događaje koje drugi evanđelisti ne opisuju. On to čini na neobičan način. Naime, on se ne bavi vanjskim stvarima, već onim unutarnjim. Kad govori o božanskoj biti, govori o logosu – Riječi. Ta Riječ koja u euharistiji silazi na oltar, koja se na posljednjoj večeri ponizuje do pranja nogu učenicima, koja se rađa u štalici, u jaslama, otajstveno se rađa, po Duhu Svetom, te utjelovljuje se i kao čovjek, u liku djeteta, ulazi u naš svijet.
Možda nam se čini strana, nerazumljiva ta Riječ u dubini svog stvarnog značenja. To je stvarateljska Riječ? Što to zapravo znači? Nama ljudima to je nešto neshvatljivo. Čovjek, naime, prihvaća samo ono što razumom može shvatiti i razumjeti. On prihvaća često samo ono što vidi, samo ono što može opipati, rekli bismo, ono što je on stvorio. Prepoznaje, čovjek, svaku stvar, svako mjesto koje može govorom spoznati i opisati. Već su drevni narodi imali sposobnost cjelovito se približiti stvarnosti, na mnogo simboličniji način negoli mi danas. Naša često racionalna civilizacija i tehnika učinile su da smo izgubili smisao za unutarnje stvari, te smo na taj način razbili vezu koja nas je ujedinjavala i povezivala s njima.
Ni jedan znanstveni, ni jedan filozofski pristup nije u mogućnosti odgovoriti na pitanja o onom bitnom, a to je – o smislu postojanja svijeta, smislu života i smrti. Jedini odgovor na to pitanje daje božanska Objava, Ona nam odgovara na pitanja o odnosu Boga prema svijetu, govori nam o odnosu Boga prema čovjeku, čovjeka prema Bogu, čovjeka prema čovjeku i svijetu. Nije lako shvatiti, pa ni prihvatiti, da se Božanska Riječ začela po Duhu Svetom i rodila u ljudskom tijelu. Nije lako shvatiti, pa ni prihvatiti da je Božanska Riječ postala čovjekom, da je postala jednim od nas i da ta Riječ živi kao svaki čovjek. Mi to ne možemo shvatiti, jer to nije po prirodnim zakonima. Očito je, da je to stvar vjere i da je to moguće samo vjerom prihvatiti, jer »Bogu je sve moguće«. Betlehemski nam događaj otvara mogućnost da bolje razumijemo što znači ta »Riječ«, taj znak mesijanskog djeteta. Naime, Bog nije progovorio na usta Isusa čovjeka tek kada je on počeo svoje javno djelovanje, onda kada je počeo naviještati Radosnu vijest, nego je progovorio u času njegova rođenja. Progovorio je po njegovu rođenju, po Djetetu položenom u jasle. Bog će za Isusova života govoriti kroz cijelu njegovu osobu, kroz njegove riječi, kroz njegovu blagost, kroz njegovu srdžbu na trgovce u hramu. Govorit će Bog kroz njegove radosti i suze, kroz umor na samarijanskom zdencu. Govorit će Bog kroz njegovu nazočnost na svadbi u Kani Galilejskoj, kroz tjeskobu u Getsermanskom vrtu, kroz njegove susrete s patnicima ovoga svijeta. Govorit će Bog kroz sve njegove geste i pokrete, a osobito kroz njegovo milosrđe. Utjelovljena Riječ je u isto vrijeme pravi Bog, zato je Bog onaj koji će govoriti kroz Isusove izmučene udove, kroz razapete ruke, kroz njegov probodeni bok, napokon kroz njegovu smrt, Jedini, Vječni, i Svemogući Bog upravo po toj Utjelovljenoj Riječi želi se s čovjekom zauvijek sjediniti i zauvijek biti s njim.
Ovim mislima u godini Euharistije, koja jača našu vjeru u Isusa Krista, želim svima čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu!
