Arhiv tekstova
24.12.2004
U zatvoru ipak nije bolje
Na sceni »Jadran« subotičkog Narodnog kazališta 21. prosinca igrana je premijera predstave »Ptičice« prema tekstu Filipa Šovagovića, a u režiji Roberta Raponje. Predstavu je igrao ansambl Drame na srpskom jeziku, ali ova Šovagovićeva tragikomedija izvedena je na hrvatskom jeziku. Dupke puna kazališna dvorana na premijeri, potvrda je interesa publike za kazališnim komadima prema tekstovima suvremenih pisaca.
Scenografiju predstave »Ptičice« uradio je István Hupko, kostimografiju Dragica Pavlović, koreografiju Vera Obradović, glazbu Gábor Lengyel, dok dramaturgiju potpisuje Svetislav Jovanov. »Ptičice« su druga Šovagovićeva drama, koja je praizvedena na Splitskom ljetu 2000. godine u režiji Paola Magellija.
SVIJET KAO ZATVOR: Predstava »Ptičice« kroz tužne i bolne priče Cigana, Flekice, Radeta, Pljuge, Dese, Žira, Pire, Zdenka, Eve i Ćirte kazuje o problemima hrvatske zbilje, ali prije svega postavlja niz pitanja o mogućnostima dostojne ljudske egzistencije. Radnja ove tragikomedije smještena je u zatvor, a likovi su ljudi osuđeni zbog sitnih prestupa. Oni u zatvoru osnivaju bend koji nazivaju »Ptičice«. Snivajući o uspjehu benda, Šovagovićevi likovi dolaze u kontakt s ljudima koji su na slobodi, ali pokazat će se kako Piro, koji postaje njihov menadžer, policajka Desa, socijalna radnica Zdenka i kriminalac Ćirto nisu moralniji od njih, iako se nalaze s druge strane rešetaka. Tako će se predstava završiti replikom »Bolje je u zatvoru sto puta«. Kako metafora zatvora u predstavi ukazuje na svijet kao zatvor, tekst omogućuje u sklopu trijade reprezentament-objekt-interpretant, brojne interpretacijske relacije sa znacima predstave, ali osnovno je pitanje hoće li akteri predstave u svijetu koji je zatvor težiti pobjeći iz njega u nadu ili samoubojstvo, ili prihvatiti tavorenje i živjeti prema navikama činjenja i mišljenja.
KAKO ŽIVJETI: Ideja preinake, dakle o prijenosu značenja kakva pravog značenja, kao što je kaznena institucija zatvora, na nešto drugo, na svijet u slučaju predstave »Ptičice«, potiče na promišljanje o ambicijama, isključivosti, egoizmu, zavisti, pretvaranjima, ali i o ljubavi i iskrenim zanosima. Ovaj semantički odnos među pravim i metaforički prenesenim značenjem u predstavi, igra je neprestane replike između smrti i nade, a porazno je što se u predstavi svijet zatvora ne razlikuje od svijeta vani. Ako je osnovno pitanje ove predstave: kako živjeti; a jeste, slijedi pitanje hoćemo li slijediti motive Nietzschea, Kirilova iz »Karamazovih«, Kierkegarda, Jüngera ili Heidegera koji tvrdi da je ljudska egzistencija ponižavajuća. Ukazujući na svijet kao zatvor, komad »Ptičice« potiče na pitanje vrijedi li onda proživjeti takav život. I zaista, jesmo li život razumjeli? Život naravno ima smisla, čak i kada nam se ponekad čini apsurdnim. Ponekad je dovoljno osluhnuti osjećaje srca, bez obzira na sve postojeće rešetke i krletke kojih ima okolo nas, baš kao i u predstavi »Ptičice«. Od sveukupnosti našeg ponašanja, postupaka, nastojanja i duhovnog stava ovisi hoćemo li se prepustiti ‘rešetkama’ i predati. Mogućnost izbora postoji, zar ne? U predstavi »Ptičice« takva mogućnost ne postoji, ali na takav nihilistički stav, odgovora se životom samim.
