Arhiv tekstova
13.01.2006
Obljetnica Hrvatskoga olimpijskog odbora
14. siječnja 1856. umro je u Radgoni Janko Drašković, najstariji hrvatski preporoditelj. Drašković je bio, svojim ugledom i kulturno-društvenom djelatnošću, prethodnik Ilirskog pokreta, koji će početi šezdesetak godina nakon njegova rođenja. Rođen je 20. listopada 1770. u Zagrebu u kojem je pohađao gimnaziju, a studij filozofije i prava završio je u Beču.
Svoju naobrazbu obogatio je znanjem latinskog, mađarskog, rumunjskog te niza slavenskih jezika. Kronike ga spominju kao najobrazovanijega čovjeka u Hrvatskoj, koji je takav ugled stekao u stranim zemljama, u kojima je često boravio, ponajprije kao vojnik, a zatim kao društveni djelatnik, preporoditelj i ilirac. Najveća zasluga Janka Draškovića jest njegovo propagiranje ilirizma i znamenitih ilirskih književnika. Isticao je potrebu da se umjesto latinskog uvede narodni jezik kao službeni pa je i »Disertaciju« napisao hrvatskim jezikom. Zagovarao je sjedinjenje Hrvatske sa Slavonijom i Dalmacijom, zauzimao se za osnutak samostalne Vlade neovisne o Beču ili Pešti.
15. siječnja 1929. rođen je u Atlanti protestantski svećenik Martin Luther King, jedan od istaknutih vođa crnačkog otpora nenasiljem. Njegova dugogodišnja borba za rasna prava počela je 1955. kad je crna švelja Rosa Parks uhićena zbog toga što nije htjela ustupiti svoje mjesto bijeloj putnici u autobusu u Montgomeryju u Alabami. King, koji je bio iznimno dobro obrazovan, izabran je za vođu. Pod njegovim vodstvom održane su mnoge mirne prosvjedne povorke kojima je proširen građanski otpor protiv segregacije po cijelim Sjedinjenim Američkim Državama.
U gradu Memphisu u državi Tennessee Luther King je pao u vrijeme radničkog štrajka 4. travnja 1968., u 39. godini života, kao žrtva ekstremnih pristaša rasne diskriminacije. Nekoliko dana poslije održan je veliki prosvjedni skup u Memphisu na kojem je napredna Amerika izrazila protivljenje podčinjenosti crnaca. Kingova je golema zasluga što je uvjerio i mnoge bijelce da postoji nejednakost i nagovorio ih da podrže borbu i zakone za njezino dokidanje.
15. siječnja 1939. u Kninu je umro Stjepan Lujo Marun, jedan od utemeljitelja arheologije i izučavanja starohrvatske kulturne baštine, koju je počeo istraživati drniškoj okolici i prešao dug put od besplodnih lutanja po razvalinama do istraživanja u Kninu i prvih nalaza na obližnjem Kapitulu.
15. siječnja 1992. godine Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.
Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.
Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Njemačka je priznanjem Hrvatske još 18. prosinca 1991. godine izazvala prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među ostalim tadašnjim članicama Europske zajednice. Kada su ostale zemlje te organizacije, današnje Europske unije, priznale Zagreb, Bonn je istodobno s njim već potpisao protokol o uspostavi diplomatskih odnosa.
Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada. Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost.
16. siječnja 1982. u Zagrebu je umro Josip Andreis, autor popularne knjige »Povijest glazbe«. Nezaobilaznim djelom pod naslovom »Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj«, Andreis je živim stilom i osjećajem za pravu mjeru znalački iskoristio svu poznatu literaturu, prikazavši glazbeni razvoj u Hrvatskoj od jedanaestoga stoljeća sve do novijega doba, odredivši istodobno kriterije i smjernice u daljnjem istraživanju hrvatske glazbene prošlosti.
17. siječnja 1992. predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Juan Antonio Samaranch i četiri potpredsjednika, koristeći ovlasti što su ih dobili i ne čekajući plenarni sastanak, donijeli su odluku o priznanju Hrvatskoga olimpijskog odbora (HOO).
Odluka se temeljila na načelu Olimpijske povelje koja propisuje da treba poduzeti sve kako bi se izbjeglo kažnjavanje sportaša zbog političkih razloga neovisnih o njihovoj volji. Tako je HOO postao članom olimpijske obitelji samo dva dana nakon što je Europska zajednica priznala samostalnu hrvatsku državu. Najvišem sportskom međunarodnom priznanju prethodio je složen, višesmjeran i višeznačan rad HOO-a. Odlukom od 17. siječnja 1992. hrvatski su sportaši stekli pravo sudjelovanja na XVI. zimskim olimpijskim igrama. Samo 23 dana nakon priznanja i primitka u olimpijsku zajednicu, počelo je i olimpijsko razdoblje hrvatskog sporta. U svečanom mimohodu u Albertvilleu bili su prvi hrvatski olimpijci. U momčadi su bili klizači sestra i brat, Željka i Tomislav Čižmešija, skijaš alpinac Vedran Pavlek, skijaš trkač Siniša Vukonić, a vodila ih je dr. Sanda Dubravčić-Šimunjak, nekad poznata klizačica.
20. siječnja 1713. u Beču je umro Pavao Ritter Vitezović, jedan od najvažnijih ljudi hrvatskog kulturnoga i povijesnog razvitka u drugoj polovici 17. i početkom 18. stoljeća. Godine 1694. povjerena mu je uprava Zemaljske tiskare, prve u Zagrebu i Banskoj Hrvatskoj. Vitezović je pisao pjesničke poslanice, prigodnice, panegirike, čestitke i anagrame koji oslikavaju socijalne, političke, gospodarstvene i kulturne prilike posljednjih desetljeća 17. stoljeća u Hrvatskoj.
