Arhiv tekstova
Sve po P. S.-u!
Svatko tko je, htio to ili ne, služio vojsku u nekadašnjoj JNA, zna što znači skraćenica P. S. To su zapravo »pravila službe«, zbirka pravila ponašanja u vojsci. Jedno od prvih i najvažnijih je da vojnik ne smije odbiti izvršenje naređenja, ali se kasnije ima pravo žaliti. Poslije mjesec dana obuke, svečano smo zadužili svoje oružje koje smo redovito morali održavati. U JNA su pozivani svi muškarci, jer smo imali ustavno pravo i dužnost braniti svoju zemlju.
Tako je i s biračkom pravom. Svatko ima pravo birati (osim ako mu je to sudski zabranjeno) i biti biran. Na nedavno okončanim izborima tim pravom se služilo manje od polovice birača, ali to je isto legitimno. Tako da je početkom ovog tjedna, 3. kolovoza, održana konstitutivna sjednica »jubilarnog« 12. saziva Narodne skupštine. Sve je bilo po P. S.-u, to jest po zakonu i poslovniku Narodne skupštine. Predsjedavali su najstariji i najmlađi budući zastupnici. Sjednicu je vodila najstarija, osamdesetogodišnja članica SPS-a, sa spuštenom zaštitnom maskom. Svi prisutni kandidati za narodne zastupnike i zastupnice uredno su nosili zaštitne maske, a između redova nazirao se i zaštitni zid od pleksiglasa. Na dnevnom redu bila je verifikacija mandata, to je zapravo potvrda od Izborne komisije u kojoj piše da je ta i ta osoba izabrana za narodnog zastupnika. Taj papir se predaje verifikacijskoj komisiji (koja je također privremeno izabrana za ovu sjednicu). Nakon izvješća ove komisije, slijedila je kratka svečana zakletva sada već (provjerenih) narodnih zastupnika i to je bio i kraj prve sjednice. Sljedeća je zakazana za idući tjedan o čemu će zastupnici biti naknadno obaviješteni. Nije izabran ni predsjednik Skupštine, ni potpredsjednici, to je ostavljeno za kasnije.
Ono što je važno, računajući od 3. kolovoza, u roku od 90 dana mora biti izabrana i nova Vlada Srbije. Kako rekoh, sve po P. S.-u, u duhu određene »istočnjačke demokratije«. To što ne znamo ni ime kandidata za predsjednika Vlade nije bitno, ne znamo ni hoće li biti koalicijska višepartijska ili jednopartijska, eventualno popunjena s nekoliko eksperata, ni to nije bitno. Bitno je da je dosadašnja vlada dobro radila, imamo izvrsne privredne rezultate, što znači da će kod nas biti najmanji pad ukupnog nacionalnog prihoda, bar to tvrdi predsjednik.
Višestranačje u Srbiji
Povijest »moderne« Srbije počinje u XIX. stoljeću, kada je trgovac, kasnije vožd, Đorđe Petrović zvani Karađorđe podigao Prvi srpski ustanak 1804. godine. Nakon sloma ustanka pobjegao je u Rusiju. Miloš Obrenović (također trgovac) je podigao Drugi srpski ustanak i postigao je izvjesne uspjehe u ratu s Otomanskom imperijom i postao prvi knjaz Srbije 1815. godine. Za svaki slučaj, valjda da ne bude smetnja u odnosima s Turcima, dao je nalog da se ubije njegov kum Karađorđe koji se vratio u kneževinu. To se desilo 1817. godine. Nakon uvođenja tzv. Turskog ustava, kojeg je sačinio u suradnji s Rusima, Miloš Obrenović je abdicirao 1842. godine. Na njegovo mjesto, usprkos protivljenju Rusije i Osmanlijskog carstva, za knjaza je izabran od strane »ustavobranitelja« Aleksandar Karađorđević, voždov sin koji je vladao do 1858. Tada je došao u sukob sa Sovjetom (zapravo tadašnjom Vladom) i kada je protjeran, Miloš je ponovo došao na vlast. Naslijedio ga je sin Mihailo Obrenović, koji je bio dobri diplomat i prosvećeni apsolustički vladar. Urotnici su ga ubili u Košutnjaku 1868. godine. Danas njegov konjički spomenik krasi centar Beograda (popularno sastajalište »Kod konja«). Naslijedio ga je sin Milan Obrenović, koji se izborio za samostalnu Srpsku kneževinu, kroz dva rata s Turcima (1876. i 1878. godine), jer je Berlinski kongres 1878. godine priznao samostalnu Srbiju kao kneževinu. Jedan od uvjeta je bio da se izgradi željeznička pruga Beograd – Niš. Uz pristanak Austro-Ugarske uvjet je bio da prizna aneksiju Bosne i Hercegovine. Proglasio je sebe prvim kraljem Srbije 1882. godine. Za vrijeme njegove vladavine stvorene su i prve stranke u kraljevini Srbije: Narodna radikalna stranka (Nikola Pašić), Liberalna stranka (Jovan Ristić) i stranka samog kralja Naprednjačka stranka. Na njega je izvršeno četiri neuspješna atentata. U Drugom ratu s Turcima (1878.) izvršena je »razmjena stanovništva, Srbi su se iselili s Kosova, a kralj je naredio iseljavanje desetke tisuća Albanaca s prostora od Niša do Leskovca. Osnovao je škole i gimnazije, umro je mlad u 47. godini«.
Svaka sličnost je slučajna?!
Kao što vidite iz ove vrlo skraćene političke povijesti Srbije, u posljednja dva stoljeća ovu zemlju nije krasila neka demokracija, usprkos višestranačju. Naš predsjednik države vodi politiku za koju bi Subotičani kazali: »faljen Isus na sve četri strane«, to jest i prema Rusiji i EU i SAD i Kini. Ovakvu politiku nije lako voditi. U Skupštini postoje praktično tri političke stranke, kao u doba kralja Milana, a »ponovo se gradi« i pruga Beograd – Niš. Odnosi sa susjedima (bivšim republikama) nisu uopće sjajni – mi se sjećamo svih njihovih zločina prema Srbima, a oni nek se sjećaju zločina Srba (ako ih je bilo) prema njima. Pitanje je dokle se može voditi ovakva politika? Inače – sve je po P. S.-u.
