Arhiv tekstova
Hrvatsko-ugarska nagodba
»Prve napukline u hrvatsko-ugarskim odnosima pojavile su se na Požunskom saboru 1708. godine, kada su Mađari izglasovali zakon po kojemu hrvatski propisi ne mogu biti u suprotnosti s mađarskim zakonima (kralj ovaj zakon nije potvrdio). Samo četri godine kasnije je zagrebački biskup grof Imre Eszterházy u svoju palaču pozvao hrvatske sabornike te su usvojili tzv. Hrvatsku pragmatičku sankciju, kojom je Habsburškoj monarhiji priznato pravo nasljeđivanja hrvatskoga kraljevskog prijestolja i ženskoj lozi dinastije«, piše Vladislav Heka u svojoj knjizi Osam stoljeća Hrvatsko-ugarske državne zajednice. Zahvaljujući ovoj odluci Marija Terezija je postala i hrvatska kraljica, koja je 1745. obnovila Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju (izuzeti iz Vojne krajine), koje je podvrgnula pod hrvatskog bana i sabor. Nakon razdoblja apsolutizma je 1790. obnovljen ustavni život, te je u ugarskom saboru počeo javnopravni prijepor između Hrvata i Mađara; vodio se oko pripadnosti navedene tri županije, pitanja statusa Rijeke, davanja prava protestantima u Hrvatskoj, oko službene uporabe mađarskog jezika u Hrvatskoj. Za vijeme građanske revolucije došlo je i do vojnih sukoba, nakon što je ban Jelačić krenuo vojno ugušiti mađarski ustanak u sukobu s Austrijom. Trebamo reći da je u mađarskoj domobranskoj vojsci (honvéd hadsereg) bilo dosta Hrvata, jedan od njih je bio i general Károly Knezich (Karlo Knezić, rođen u Velikom Grdevcu, Bjelovarsko-bilogorska županija), koji je pogubljen s ostalih dvanaest visokih mađarskih časnika u Aradu. Bachov apsolutizam nakon slamanja revolucije ponovo je približio dva naroda, jer ono što su Mađari dobili za kaznu, Hrvati su dobili za »nagradu«. Poslije Austro-ugarske nagodbe, logičan slijed bio je i uređenje međusobnih odnosa Hrvata i Mađara.
Bitniji dijelovi nagodbe
Tijekom 1886. godine došlo je do Hrvatsko-ugarske nagodbe, kada su oba Sabora taj najvažniji državnopravni akt ratificirali. To je svakako bilo kompromisno rješenje (riječ je danas skoro svakodnevno u uporabi u političkoj praksi). Naravno, i car i kralj Franjo Josip je trebao prihvatiti tekst nagodbe. Austrijanci su imali primjedbu na status Dalmacije, budući da su dio te pokrajine smatrali svojim posjedom. Tako imamo dvije verzije teksta: mađarska verzija za Hrvatsku rabi naziv »Hrvatska, Slavonija i Dalmacija«, dok se u hrvatskom tekstu koristi naziv »kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija« odnosno »Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija«. Očito je razlika i u redoslijedu nabrajanja: kod mađarskog teksta Dalmacija je treća, u hrvatskoj verziji je prva. Razlika je i u tome da mađarski tekst za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju ne koristi naziv »kraljevina« nego ih naziva »országok«, danas bismo rekli države (zemlje). Primjerice, današnja samostalna Hrvatska se zove Horvátország. Ono bitno je da je Slavonija (tri županije: Virovitička, Požeška i Srijemska) priznata kao dio Trojedne kraljevine, u kojoj je »službeni jezik hrvatski toli u zakonodavstvu, koli u sudstvu i upravi« (članak 56). Isto tako prihvaćeno je »izuzeće grada i kotara riečkoga, koji grad, luka i kotar sačinjavaju posebno sa ugarskom krunom spojeno tielo« (članak 66., preporučam da oni koji se više interesiraju za ovu temu pročitaju knjigu L. Heke u kojoj on posebno analizira baš Nagodbu!). Bitan dio nagodbe je bio i sjednica zajedničkog parlamenta.
Prva zajednička sjednica
Prva zajednička sjednica je održana 24. studenog 1886. I na njoj su se nakon dva desetljeća pojavili i zastupnici iz Trojedne kraljevine. Kad su ušli u sabornicu, dočekali su ih mađarske kolege, koji su ih, ustajući sa svojih mjesta pozdravili dugotrajnim pljeskom i povicima »éljen« (živio). Anton Vukanović je nazočne pozdravio na hrvatskom jeziku (službenome i u zajedničkom parlamentu). Josip Žuvić je u svom govoru na mađarskom jeziku rekao: »Volio bih da nikada ne prestane zajednica između ova dva naroda, utemeljena na složnome djelovanju radi ostvarivanja zajedničkih interesa«. Na ovoj sjednici prisustvovalo je 265 zastupnika. U svim ovim događajima ključnu ulogu odigrali su Ferenc Deák i premijer Gyula Andrássy. Zagrebačka gradska skupština obojicu je proglasila počasnim građanima hrvatske prijestolnice. Dalje je sve povijest: u Hrvatskoj su prevladale projugoslavenske struje i Hrvatska je 1918. raskinula sve državne odnose s Mađarskom i pridružuje se novoformiranoj kraljevini SHS. Epilog te odluke na koncu poslije krvavih borbi: Hrvatska je samostalna država članica EU. U mađarskom parlamentu 2018. održana je konferencija povodom 150 godina Ugarsko-hrvatske nagodbe, na kojoj je bio nazočan i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Upravo ovih dana u Zagrebu se od 22. rujna do 22. studenoga održava izložba pod nazivom: »Ars et virtus Hrvatska-Mađarska, 800 godina zajedničke kulturne baštine« u organizaciji Galerije Klovićevi dvori i Mađarskog nacionalnog muzeja (Magyar nemzeti múzeum) u kojem će izložba biti prikazana od 16. prosinca 2020. do 15. ožujka 2021. Izložba ima i virtualni dio, koji se može pogledati na internetu. Ovaj naš kratki feljton je skromni doprinos događajima od osam stoljeća i nadamo se da će se intenzivnija suradnja nastaviti.
