Arhiv tekstova

Kad bi neki hollywoodski filmski majstor htio snimiti politički triler, polovicu posla završio bi ako bi proveo izvjesno vrijeme u Srbiji. Nema, kažu, ničeg podsticajnijeg od političkog galimatijasa, koji su novi gospodari Srbije stvorili, od njihove neutoljive ambicije i sposobnosti da svoje računice i kalkulacije nametnu kao općedržavne interese, pa makar država ponovno zbog toga otišla pod međunarodni stečaj. Ali i od njihove urođene sklonosti da svaki problem riješe na svoj način: pijačnom (parlamentarnom) trgovinom, osmišljenim aferama i skandalima ili - ne daj bože - haustorskim likvidacijama i dizanjem tvornica u zrak.

Ako je do skora Milošević bio srpska sudbina, čak božja kazna za sve one koji su godinama »s đavolom tikve sadili«, što onda reći o autorima »nove srbijanske demokracije«, Koštunici i Đinđiću? Po čemu ih razlikovati od svog dojučerašnjeg učitelja i mentora, sada glavnog sheveningenskog stanara? Šereti bi rekli da je utjeha ovdašnjem tranzicijsko sluđenom građanstvu što vjeruje da se, kako god bilo, Milošević ne može ponoviti. Bar ne u obliku preduge autoritarne, čak apsolutističke vladavine, nekih novih »nacionalnih, oslobodilačkih ratova«, još jednog uzdizanja u »neprikosnovene nebeske visine«. 

Koliko je ta nada utemeljena na procjeni da su i Đinđić i Koštunica, pa s njima i (Velja) Ilić, Čović, Pelević (Šešelj i Mićunović su vječiti), prolazna pojava na putu k obećanom kapitalističkom prosperitetu, toliko je obeshrabrena činjenicom da nema toga što ovdašnje plemenske (stranačke) poglavice neće priložiti na oltar svojih nepopravljivo bolesnih ambicija kao žrtvu.

Srbija je danas u novom košmaru, čini se, u mnogo čemu delikatnijem nego do 5. listopada. Tada se bar znalo što je što: na jednoj strani ste imali Miloševića, njegove ukućane, dvorjane i sejmene, nacionaliste i profitere svih boja i fela, na drugoj ove druge, sada - prve. Danas se više ne zna tko je vlast, a tko opozicija, tko divani na »čardaku ni na nebu ni na zemlji«, tko kome i zašto smiješta i namiješta, gdje je granična crta između čiste i nekompromitirane politike i gemišta u kome se ispomiješalo gotovo sve. I kad je teško pogoditi tko je političar, a tko ekstraprofiter, tko policajac ili »bezbednjak«, a tko mafijaš; kome je stvarno stalo da Srbija pregrmi ovu tešku kriznu etapu, kome da sve to valjano - naplati. 

Sindrom polovično obavljenog posla, nedovršene revolucije, sada se Srbiji vraća kao bumerang. Pokazalo se da su 5. listopada Miloševićevi oponenti bili »nemilosrdni i nepokolebljivi« revolucionari, dan kasnije »rođeni demokrate«, kojima je svako nasilje strano. »Batalili« su motke i bagere, počeli stvaralački razmišljati o svojim budućim kabinetima, tajnicama, blindiranim automobilima, apartmanima, fikusima, »zamrznutim« osobnim tvrtkama.

Samo što se počela buditi iz dugotrajnog nacionalističkog hipnotičkog sna, Srbija je uletjela punom parom u letargiju i bunilo. Uvjerili su je »novi demokrati« da se s njima (poslije Slobe) nema što brinuti, da se ne opterećuje mondijalističkim naklapanjima o moralnom pročišćenju zbog grijehova nacionalističke i ratnozločinačke prošlosti. Uvjerili su je, u stvari, da je Milošević bio puki nacionalistički blefer, dok su oni, autentični, pravi obrazovani nacionalisti, koji će Miloševićeve »pobjedničke« bitke »civilizirano« privesti kraju drugim sredstvima. Bez ratova, populističkog divljanja, etničkog čišćenja, ali i uz obećanje da će svijet uvjeriti da su za zločine na ovim prostorima Srbi krivi bar koliko i oni drugi. 

Izostalo je distanciranje od jedne katastrofalne politike, lustracija je postala predmet ruganja, a sve je to, na kraju, krunisano olako datim obećanjem da ćemo se s mafijom, ratnim profiterima, lopovima, ostacima bivšeg režima razračunati čim Srbija uplovi u mirne rajske vode nekih novih »brzih pruga«, »koridora 10, 11, 12...«, ekonomskog i socijalnog blagostanja. I kad ih, logično, prepoznamo. 

Da ne živimo u Srbiji, pa da im povjerujemo...