Skretanje udesno ili status quo
Na prijevremenim parlamentarnim izborima Srpska radikalna stranka osvojila je najveći broj glasova 1.056.256 (27,61 posto), zatim slijedi Demokratska stranka Srbije s osvojenih 678.031glasova (17,72 posto), Demokratska stranka je osvojila 481.249 (12,58 posto), G17 plus 479.216), koalicija Srpski pokret obnove i Nova Srbija 293.082 (7,66 posto), i SPS 291.341 (7,61 posto) glasova. Ostale stranke nisu uspjele prijeći izborni prag od 5 posto a najbliža tomu je bila Koalicija zajedno za toleranciju koja je osvojila ukupno 161.765 glasova odnosno 4,22 posto.
Novi srbijanski parlament će tako sačinjavati 82 zastupnika SRS, 53 zastupnika DSS, 37 zastupnika DS, 34 zastupnika iz redova G17 plus i po 22 iz koalicije SPO-NS i SPS-a.
REZULTATI NISU ZA ČUĐENJE: Ovakvi izborni rezultati, prema kojima su stranke »bivšeg režima« osvojile veliki broj glasova, pokušavaju se objasniti svađama u nekadašnjem DOS-u i nedovoljnoj brzini u rješavanju ekonomskih problema od strane demokratskih stranaka koje su tri godine vodile državu. Međutim, pri tome se zanemaruju faktori koji, svugdje u svijetu, pa onda vrlo vjerojatno i kod nas, određuju izborno ponašanje.
Čimbenici koji utječu na odluke birača i izborne rezultate mogu se podijeliti na kratkoročne i dugoročne. Kratkoročni faktori vežu se za probleme, kandidate i uvjete koji važe za dane izbore, a dugoročni za distribuciju stranačke identifikacije i ideoloških opredjeljenja unutar biračkog tijela.
Istraživači izbornih opredjeljenja ustanovili su kako stranačka i ideološka identifikacija znatno značajnije utječu na izborno opredjeljenje nego li zauzimanje stajališta prema raznim društvenim problemima i kandidatima. Ukoliko se pogledaju rezultati glasovanja u Srbiji od prvih višestranačkih izbora pa do danas može se vidjeti da je biračko tijelo u Srbiji u velikoj mjeri stabilno, tako da nema mjesta nekom velikom čuđenju rezultatima izbora, jer ljudi se ne mijenjaju od danas do sutra i stoga rezultati izvanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji ne iznenađuju.
Naime u cjelokupnom dosadašnjem periodu višestranačja izborna opredjeljenja građana nisu se u značajnijoj mjeri mijenjala i veliki je broj građana podržavao određenu ideologiju oličenu u strankama SPS, SRS i JUL. U odnosu na pristajanje uz jednu takvu ideološku matricu sa svim njenim tragičnim posljedicama izborni rezultati proteklih izbora predstavljaju ipak jedan korak dalje k uspostavljanju demokracije, makar i stoga što je politička scena postala mnogo jasnija, a opijenosti »revolucijom« iz dvijetisućite godine je nestalo. Došlo je vrijeme otrežnjenja jer su ovi izbori pokazali kolika je relativna snaga svake stranke. Vrijeme je otrežnjenja i za stranke nacionalnih manjina koje su, ma koliko to paradoksalno zvučalo, u vrijeme Miloševića imale svoje zastupnike, a eto sada, kad su izbori raspisani i provođeni od strane demokratskih vlasti, njih nema u parlamentu.
BEZ STABILNOG OKVIRA: Jedan od razloga relativnog neuspjeha u provođenju demokratske tranzicije do kraja svakako se nalazi i u tome da se stabilni okvir nacionalne države smatra u teoriji nužnom pretpostavkom demokratske tranzicije, prije svega i zbog toga da bi se jasno znalo tko su članovi političke zajednice. Takovog stabilnog okvira u Srbiji još uvijek nema. Kosovo je tijekom cijele vladavine DOS-a bilo nezaobilazna tema i nije baš sasvim jasno tko treba glasati na Kosovu, odnosno je li Kosovo sastavni dio Srbije sa svim njegovim stanovnicima, dakle i Albancima, ili su to samo Srbi na Kosovu.
Oko pitanja državne zajednice s Crnom Gorom također ne postoji usuglašenost između političkih snaga i ovo pitanje je stalno na dnevnom redu.
Ni pitanje političke zastupljenosti nacionalnih manjina u Srbiji nije riješeno odgovarajućom legislativom, što je rezultiralo time da njihovih predstavnika po prvi puta od uvođenja višestranačja nema u parlamentu.
Činjenica da je Srpska radikalna stranka odnijela najveći broj glasova, oko milijun, mnoge je zabrinula, između ostalog i zbog toga što međunarodna zajednica daje određene signale da neće podržavati i financijski pomagati Srbiju ukoliko ova stranka sudjeluje u formiranju vlade. S druge strane postoji bojazan da demokratske stranke neće zbog međusobnih neslaganja uspjeti formirati koalicijsku vladu.
Međutim, budući su sve stranke odbile prijedlog predsjednika DSS-a Vojislava Koštunice da se formira koncentraciona vlada, a malo je vjerojatno da će sama DSSpreuzeti rizik formiranja vlade sa Srpskom radikalnom strankom, najprihvatljivijim se čini prijedlog Vuka Draškovića da DSS, DS, G17 plus, SPO i NS, unatoč svim unutarnjim i međusobnim različitim proturječnostima, pronađu način formirati jednu stabilnu i demokratsku vladu.