Arhiv tekstova
31.01.2003
Hrvatske jezične posebnosti
S ponosom mogu izvjestiti iz prijestolnice svih Hrvata, rodnoga mi Zagreba, da sam nakon 10 godina tuzemnog boravka vrlo pristojno svladao materinji jezik. Tko god je pokušao sa srpske ekavice brzo pretrčati na hrvatski književni jezik dobro zna o kojim mukama pričam. Nije stvar u lakom dodavanju »ij« na mleko, belo i lepo, nego u konstrukciji rečenice, infinitivima, naglascima i inim zavrzlamama koje hrvatski i srpski više razlikuju od, primjerice, norveškog i švedskog. Osim toga, kad se zatvore jezične granice, onda skužite da je »umjetno gnojivo« posve drukčije od »veštačkog đubriva«, a riječi poput »sveučilište«, »nogomet«, »sustav«, »glede«, »unatoč«, »čimbenik«, teku glatko kao svakodnevica.
Zanimljivo je, međutim, da su kao zajednički najviše opstali šatrovački izrazi, lansirani nekako istodobno 60-ih i 70-ih godina po beogradskim kavanama »Madera« i »Šumatovac« i po zagrebačkim »Blato« i »Zvečka«. Tu mislim na »fore«, »štosove«, »lovu«, »kintu«, »frku«, »gutu«, »frajere«, i silne seksualne kovanice koje počinju sa »zaj…«, »odj…«, »poj«…, »razj…«, koje su na putu da postanu trajna zajednička jezična baština.
Nedostatak komunikacije ostavlja nas u neznanju kako se dalje razvija onaj specifični jezik vrijeđanja s dvije strane granice. U Hrvatskoj imamo prilično jedinstven i vehementan način verbalnog čašćenja ljudi koji bi u drugim zemljama izvan zapadnog Balkana bili duboko štovani. Recimo, naše najveće skijaške veličine, okupljene u maloj obitelji Kostelić, dobivaju epitete »nacisti« i »ustašonostalgičari«. Slavni nogometaši koji su iznijeli broncu s Mundijala u Francuskoj: Igor Štimac, Zvonimir Boban, Aljoša Asanović i njihov trener Ćiro Blažević viđeni su kao »ekstremni desničari« i »ognjištari«. Na tom je popisu i najpopularniji pjevač Marko Perković Thompson, a samo čudo spašava Gorana Ivaniševića, koji (još) nije uvršten u tu »anticivilizacijsku« skupinu. Tvorac hrvatske države, dr. Franjo Tuđman prošao je nadimke od »krivoustog«, »diktatora«, »antisemita«, »živahnog starčića«, do »najvećeg zla za hrvatski narod«. Bivši ministar financija Borislav Škegro rođen je, pisalo se, samo zato što u to vrijeme nije bilo ultrazvuka na ginekologiji.
Ni druga strana nije ostajala dužna, pa su spisateljice renomea Dubravke Ugrešić, Rade Iveković i Slavenke Drakulić postale »vještice iz Rija«, a dobitnik prestižne talijanske nagrade za književnost Miljenko Jergović glavni je »junak« najčitanijeg hrvatskog romana »Fukara« Ivana Aralice. Za Antu Kostelića, oca Ivice i Janice, predsjednik Republike Stipe Mesić sliči na »dikobraza« (u prijevodu: bodljikavo prase) što je do sada ocijenjeno kao najoriginalniji izraz u necenzuriranim obračunima na domaćoj medijskoj sceni. Vesna Pusić nosi šnjur kad je riječ o primanju etiketa, od onih rutinskih »izdajica«, »Srpkinja«, »zvečarka« (zanimljivo, rabi se srpska inačica, umjesto hrvatske »čegrtuša«) do mačističko-filozofskih ispada saborskog zastupnika dr. Ante Kovačevića koji je ustvrdio da »gospođu Pusić Bog nije stvorio za mudraca nego za madraca…«!
Običan čovjek je zbunjen, najblaže rečeno, a bliže je istini da je zgađen. Zar smo toliko dugo čekali demokraciju i samostalnu državu da bi se u njoj tako primitivno obračunavali? - česta su pitanja u novinskim rubrikama »Pisma čitatelja«. Pokušavam im objasniti, za sada neuspješno, da su sve istine i vrijednosti podložne usporedbama. Sjećam se šoka u svojoj tinejdžerskoj mladosti kada sam, prateći prvi put višestranačke izbore u Urugvaju, u to vrijeme oličenju latinoameričke demokracije, čuo predizborni govor jednog kandidata koji je svome suparniku poručio na velikom mitingu: »Ako sam ja, Michelini, sin Domovine, što svi znaju, onda je on, Nardone, sin k…e«! Tih, 60-ih godina, u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je nezamislivo takvo pljuvanje po protivnicima, čak i onima koji su osporavali socijalizam i bili »kontrarevolucionari«. Međutim, pošteno je priznati da su i Nardone i Michelini imali daleko manje posljedice od onih ljudi koji su u nas označeni kao »idejno zapušteni«. A kad su Urugvajci, početkom 70-ih dobili 20. godišnju vojnu diktaturu, poželjeli su sinove Domovine i sinove k…i«. Jer, Urugvaj je preko noći postao zemlja s najviše političkih zatvorenika po glavi stanovnika, a iselila se četvrtina pučanstva, onog najproduktivnijeg i najnaprednijeg.
Zato: k vragu i pljuvanje po pljuvanju. U fazi smo kad nijanse nitko ne prepoznaje, kad novine koje poručuju između redova nitko ne čita. Dok ne dostignemo švedski parlamentarni sustav, najbolje je ugraditi čip protiv osjećaja povrijeđenosti, kupiti rubac i obrisati se od pljuvačke ili maštovito uzvratiti. I politički jezik ima svoju evoluciju, dok ne postane »politički korektan«.
Kad će to biti? E, kad bih znao… Onda bih imao i dobar savjet za svoju djecu.
