Arhiv tekstova
Vojnić Hajduk
Vojnići su možda najrazgranatiji rod u bačkih Hrvata. Na to ukazuju brojni obiteljski nadimci, koji su srasli uz prezime i postali njegov sastavni, nerazdvojivi dio: Đanin, Hajduk, Mijatov, Kortmiš, Purčar, Rogić, Tunić, Zelić itd. Osim toga, oni su možda i najbolje dokumentirani predstavnici svoje vrste. Najstarije zabilješke o ovom rodu datiraju zapravo s početka 18. stoljeća. Pripadnik roda, Stipan Vojnić (1692. – 1748.) je naime oko 1716. sastavio kratak spis, gdje je pobrojao sve važnije događaje na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, u kojima su sudjelovali njegovi bližnji: djed, otac, stričevi i braća. Ovaj vrijedan povijesni dokument prvi je objavio Gašpar Ulmer u Rukoveti (1981.). Nažalost, ne može se nikako pronaći u Povijesnom arhivu Subotica, gdje je bio pohranjen. Da je doista sačuvan u izvornom obliku, svjedoči njegov faksimil objavljen u Subotičkim novinama od 3. IV. 1987.
Od Bosuta do Temišvara...
Iz njega doznajemo ne samo prvobitnu genealošku strukturu obitelji Vojnić nego i o opsegu njihovog djelovanja u Bečkom ratu, Kuručkom ratu i Austrijsko-turskom ratu 1716. – 1718. Riječ je o prostranstvu od Bosuta na zapadu do Velikog Varadina (Oradea) i Temišvara na istoku, od Doboja i Zvornika na jugu do Kasse (Košice, Slovačka). U oslobođenje Slavonije (sa Srijemom), Bačke i Banata bila su uključena čak tri, možda čak i četiri naraštaja, pradjed (ili možda djedin brat?) Đuka, djed Šimun, otac (ne spominje ga po imenu), stričevi Fabijan, Martin, Grga, Nikola, Jokan i Ivan, te brat Matko. Djed Šimun je čak poginuo prilikom oslobođenja Segedina od Turaka 22. X. 1686., a ista sudbina zadesila je i stričeve Fabijana, Martina i Grgu, koji su upali u jednu tursku zasjednu (šereg) kod Subotice oko 1692. Krupni povijesni događaji: bitka kod Slankamena (1691.), kod Sente (1697.) i kod Petrovaradina (1716.), koje su duboko urezane u povijesni mozaik Vojvodine, nisu prošle bez sudjelovanja muških članova obitelji Vojnić.
Plemstvo
Višegeneracijski ratni angažman donio je Vojnićima višestruke dobitke. U svakom slučaju, bili su viši od pretrpljenih gubitaka. Dok su neke obitelji godine ratovanja iscrple i praktički uništile, Vojniće su naprotiv uzdignule na lokalnoj sceni. Do početka 1740-ih oni su stekli zavidno materijalno bogatstvo i moć. Njihov glasnogovornik, Stipan Vojnić imao je iza sebe karijeru priznatog husara i zastavnika (Fandrich). Stekao je brojne simpatije i veze, koje su mu pomogle u osobnom uznapredovanju, ali i uzdizanju Subotice u rang povlaštenog komorskog trgovišta Szent Maria (1743.). Ne treba čuditi zašto je 1743. baš on postao prvi subotički sudac (gradonačelnik). Ipak, najveće priznanje za njegove i obiteljske napore je dobijanje plemićkog statusa. Naime, kraljevskom poveljom od 28. X. 1741. Stipan Vojnić, njegova žena Anđelija Vidaković, šestorica njihovih sinova, te Stipanov brat Ivan Vojnić Hajduk i njegova supruga Marija Milanković, te šestorica njegovih sinova ušli su u rang plemstva.
Vojnići-Hajduci
Povijesna istraživanja (Ulmer, Grlica, Nimčević i dr.) uglavnom su uvijek bila usmjerena na Stipanove nasljednike, koji su dobili pridjevak od Bajše. Nesumnjivo, njihov društveni prestiž, političko značenje i povijesna težina ostaju neupitni. Međutim, oni su se vremenom otuđili od svog roda. S druge strane, potomstvo Ivana Vojnića Hajduka ostalo je vjerno tradicijama. To možda najbolje pokazuju slučajevi odvjetnika i narodnog prvaka Josipa (1872. – 1935.), te dugogodišnjeg ravnatelja subotičke knjižnice Blaška (1910. – 1983.). Josip (Joška) potomak je Ivanovog sina Bonaventure, a Blaško – Zakarija. Blaškovi paternalni pretci iz generacije u generaciju su: Zakarija (r. 1737.) i Terezija Mukić (vj. 1760.), Matija (1765. – 1831.) i Petronila Puzić (vj. 1783.), Grgo (r. 1790.) i Ursula Gabrić (vj. 1810.), Albe (r. 1816.) i Marga Crnković (vj. 1836.), Lojzije (r. 1843.) i Ana Mačković (vj. 1836.), Tome (r. 1878.) i Terezija Prćić (vj. 1906.), a Joškini: Bonaventura (r. 1721.) i Magdalena Antunović (1743.), Emerik (1747.) i Lucija pl. Piuković (1770.), Pavle (r. 1781.) i Anastasija Vujković (vj. 1800.), Petar (r. 1803.) i Julijana Koti (1829.), Ladislav i Estera Budinčević (vj. 1853.). Blaško je ostavio iza sebe sinove Miroslava i Vladu. Joška je predak kulturnog i političkog djelatnika Laze Vojnića Hajduka (r. 1942.).
