Arhiv tekstova

Zrak i voda

Kako je otoplilo, na svoja radna mjesta vratili su se otkupljivači sekundarnih sirovina. Nema ulice kroz koju ne prođu i po nekoliko puta, a sve u potrazi za svim i svačim što se može iskoristiti. A iskoristiti se može mnogo toga. Nekada jednostavno, a nekada je potreban cijeli proces kako bi se od onoga ono što je beskorisno izdvojilo barem nekoliko stotina grama vrijednih nekoliko stotina dinara. Pa čak i ako to za sobom ostavlja zagađen zrak i kontaminiranu zemlju. Upravo to se događa u Vajskoj. Ne od jučer, ali čini se da se biznis toliko raširio da je topljenje plastike i spaljivanje otpada iz atara u okolici sela stiglo i do kućnih dvorišta, pa se u kancerogenom dimu, osim onih kojima je to u opisu posla, guše i oni koji s otpadom i njegovom primitivnom obradom nemaju nikakve veze. I čini se da se iz raznih razloga tome ne može (ili ne želi) stati na kraj.
U Mirgešu udišu čist zrak, ali s vodom im je već problem. Ne pomažu više ni duboki bunari, koji su sve dublji kako bi se izbjeglo miješanje pitke, otpadne i atmosferske vode. Ali slaba je to pomoć jer su septičke jame često, umjesto sanitarnih, obične kopane rupe u zemlji. 
I za jedno i za drugo postoji rješenje. Postoji, ali košta. A kako je s novcem uvijek nategnuto mogla bi se ruka zavući u europski džep, mogli bi se uključiti partneri s druge strane granice, iskoristiti to što je Europa osjetljiva na ekološke probleme i tako riješiti zagađen zrak u Vajskoj i pitku vodu u Mirgešu. Trajno, ili što bi rekli kroz projekt koji je održiv.
Na takvu priliku neće se dugo ni čekati. Svega nekoliko mjeseci kada budu objavljeni prvi natječaji Europske unije za prekograničnu suradnju.
I eto prilike. Riješiti ekološke probleme, iskoristiti europske novce i kroz prekogranične projekte, s partnerima iz Hrvatske, pomoći mjestima u kojima žive (i) Hrvati. Da ne bude ponovo kako se kod takvih  projekata izbjegava uključivanje hrvatske manjinske zajednice i sredina u kojima problema itekako ima. 
Z. V.